Uglavnom ni oko čega vezanog za njegov lik i delo, pa ni oko Titovih vojničkih sposobnosti, mišljenja nisu usaglašena. Ni kod onih koji su s njim ratovali, kamoli kod klasnih neprijatelja. Za Svetozara Vukmanovića Tempa, recimo, „Tito je jedan od vojskovođa u Drugom svetskom ratu koji premašuje sve, izuzev možda maršala Žukova – naravno, imajući u vidu uslove u kojima je ratovao“.

S druge strane, Aleksandar Ranković se svojevremeno poverio Dobrici Ćosiću da je „varka“ sa rušenjem mosta na Neretvi 1943. jedna je od najvećih obmana i laži na kojima je vršena mistifikacija Titovih vojničkih sposobnosti. Milovan Đilas takođe je demistifikovao Tita kao nepogrešivog ratnog komandata. Prema Đilasu, Tito talenat vojskovođe nije imao najpre zbog nervoznog temperamenta i zbog prevelike brige za ličnu bezbednost, ali je zato jasno uočio karakter rata i u njemu briljirao kao u svojevrsnoj politici.

Đilasa i Rankovića donekle dematuje izjava visokog čoveka nemačkog Rajha Hajnriha Himlera, koji je u govoru održanom pred grupom viših nemačkih oficira u Jegerheu 21. septembra 1944. Titu dao neočekivan i laskav kompliment: „…Želeo bih vam navesti još jedan primer upornosti: Upornost maršala Tita. Moram reći da je on stari komunista, taj her Josip Broz, da je čovek čvrst. Na žalost, on je naš protivnik. Taj je zaista zaslužio titulu maršala… Ja bih voleo da imamo jedno tuce Tita u Nemačkoj, ljudi koji bi bili vođe i koji bi imali takvu odlučnost i tako čvrste nerve da se nikad ne predaju, iako su potpuno opkoljeni…“ Stenografski zapisnik ovog govora, preveden na engleski jezik, britanska vlada je preko svog ambasadora ser R. Stivensona predala posle rata jugoslovenskom Ministarstvu spoljnih poslova.

Oslobodilačkim ratom i četničkim skliznućem u kolaboraciju zbog „brige o srpskom narodu“, ne može se uvek amnestirati Titov ratni avanturizam. Bitka na Kadinjači je primer partizanskog herojstva, ali i klasična posledica Titovog ratnog avanturizma. „Užička republika“ jeste bila slobodna teritorija, ali i sovjetizovana Vandeja. U njoj su, na primer, kao psi, metkom u potiljak, ubijeni Živojin Pavlović, pisac „Bilansa sovjetskog termidora“ (pritom i stari komunista koji je još tada posvedočio o Staljinovim čistkama), i Mihailo Milovanović, prvi akademski slikar užičkog kraja i slikar Vrhovne komande srpske vojske u ratovima 1912-1918. U oba slučaja se istakao Slobodan Penezić Krcun.

Možda i zbog griže savesti, ali i pijeteta, Tito koji je panično pobegao iz Užica 1941. uvek mu se vraćao. I grad je na predlog Dobrivoja Baje Vidića poneo njegovo ime. Slagali bismo ako bismo rekli da nije bilo koristi od toga. Odmah nakon povratka sa samita nesvrstanih u Havani, a pre odlaska u ljubljanski Klinički centar, Tito je došao na Kadinjaču. Bio je to njegov poslednji veliki govor (pred 100.000 ljudi). Imao sam priliku da ga slušam uživo:

„Ja sam rado došao ovdje, nisam oklevao kad ste me pozvali. U ovom trenutku ništa mi nije bilo važnije nego da budem prisutan otvaranju spomenika onim borcima koji su branili Užice da bi se iz njega obezbjedila evakuacija… Ja sam često, kad bih prolazio pored kolone boraca primjećivao da mnogih meni poznatih lica više nema. Možete li zamisliti kako mi je tada bilo teško…“ Tada je, septembra 1979, otvoren Memorijalni centar na Kadinjači. Taj centar mene je uvek podsećao na Stounhendž, na idealnu scenografiju nekog nikad snimljenog Lajbahovog spota. Šteta što država Srbija i grad Užice nisu iskoristili šansu – 70 godina od bitke na Kadinjači – da jačim „brendiranjem“ nadoknade proćerdani antifašistički kapital. Što naravno ne isključuje i priču o komunističkim zločinima u „Republici“.

Eto, ruski ambasador Konuzin nema gde nije bio ove godine, od stranačkih skupova do seoskih vašara, a niko ga nije pozvao na Kadinjaču, iako je novembra 1941. u Užicu održana parada u čast Oktobarske revolucije. Konuzin je bio u četničkoj Topoli, a nije na Kadinjači. Tadić je stigao da otvara Dodiku parče autoputa, a na Kadinjaču je poslao izaslanika. Ovaj kraj je 1941. bio ekspres lonac građanskog rata u Srbiji. Danas sezona „jesen 1941“, za vešt marketing može biti i turistička fabrika para. Valjda su se ljudi emotivno istresli, pa i oni polaznici škole u Kumrovcu koji su uz „Rubinov“ vinjak sa pijucima u rukama i članskim kartama Draškovićeve i Šešeljeve partije u džepovima skidali bronzanog Tita sa užičkog Trga (otvorio ga Aleksandar Ranković), koji umalo nije dobio i crkvu na predlog Velje Ilića. Ta bi bogomolja ovde koncepcijski valjda lepše legla od one Amfilohijeve limene na Rumiji.

Na velikom mitingu SPO u jesen 1990. u Užicu, Vuk Drašković je prstom pokazao na Titov spomenik i probao da razdvoji heroje s Kadinjače od onoga koji ih je poslao na klanicu. Što je u našim idejama rehabilitacija pipav posao. Ako smo šta temeljno uradili od 1990. godine to je rehabilitacija četnika, ali u toj temeljnosti relativizovali smo antifašističku pobedu do zbunjivosti. Da smo i u drugim poslovima bili tako temeljni, verovatno bi nam danas bilo mnogo bolje. Verujte mi, meni je lakše da Turcima objasnim razliku između NUNS-a i UNS-a nego da na nekim drugim mestima objasnim ko je pobedio u Jugoslaviji u Drugom svetskom ratu, shodno „teoriji o dva pokreta“.

A, sve je možda stvarno moglo biti drugačije. Široj publici ime Vučka Ignjatovića verovatno ništa ne znači, ali ako kažemo da je to četnički kapetan koji je komandovao zasedom koja je Titu spremljena 1941. na mostu u Požegi kad se ovaj vraćao sa pregovora sa Dražom, Vučkova uloga maltene postaje sudbinska. Jer, da je tada naredio da se opali pitanje je šta bi bilo. Vučko nikada nije verovao komunistima, bar tako su mi pričali seljaci u požeškim selima Glumču i Radovcima. Draža i Tito su se sastali 19. septembra 1941. u Struganiku u kući majora Aleksandra Mišića zarad eventualne zajedničke borbe protiv Nemaca. Draža je držao „oficirsko obećanje“, a Vučku održao „bukvicu“. A Ljubomir Simović piše: „ono što Draža nije hteo da uradi Titu 1941, uradiće Tito Draži 1946. godine“. Posle pada Užica, Tito je bio u depresiji. Priča se da ga je iz nje digao Đilas.

O Užičkoj republici, Žika Mitrović je 1974. snimio istoimeni film skupe produkcije, pun pirotehnike i krcat istorijskim falsifikatima i preterivanjima. Mnogo je elegantnija poema Slavka Vukosavljevića – „…pao je četrnaesti kilometar, al’ nikad neće Kadinjča“. Verujte mi i to da čovek mnogo bistrije razmišlja kad 14 kilometara peške izađe od Užica do Kadinjače. Danas deluje nadrealno da je premijera filma bila u Pulskoj areni, sve sa Titom i Jovankom. Tek je bizarno da je Boris Buzančić – koji je glumio „druga Boru“ (to je valjda Dušan Jerković, heroj sa Kadinjače) – bio prvi Tuđmanov gradonačelnik Zagreba.

Za snimanje filma je vezana i jedna anegdota: Kad su tražili statiste za četnike, jedan seljak se malkice opustio nakon nekoliko čašica i pitao: Hoćete li da nam vi date uniforme, ili ćemo mi da obučemo naše!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari