Sredinom osamdesetih, jedan u to vreme mladi inženjer iz „Pupina“ zatekao se u Americi na godinu dana (žena mu je dobila Fulbrajtovu stipendiju). Bilo mu je poprilično dosadno i kao božji dar video je flajer koji je dobio na jednoj večernjoj žurci. U njemu je bio poziv za zaposlene u mladoj kompaniji koja se bavi razvojem softvera.

Sutradan se prijavio za posao i zahvaljujući stručnosti i referencama odmah je primljen. Kompanija se zvala ( i sad se zove) Orakl (Oracle). Baš tako – Proročište. Taj naš čovek je među prvih 100 zaposlenih u gigantu koji danas ima 120.000 ljudi.

Posle godinu dana, on se vratio u Beograd, pokrenuo posao ovde i SFRJ je bila 3. zemlja u Evropi (posle Britanije i Holandije) koja je imala pristup toj tehnologiji. Već 1990. grupa ljudi iz Beograda implementirala je softver razvijen sopstvenim snagama a baziran na Oracle tehnologiji u jednoj u to vreme velikoj firmi u Sarajevu (koja je prodavala Golf dvojku). To je bila najveća instalacija Oracle tehnologije u Evropi te godine. Iste te godine u Budimpešti nisu imali pojma šta je Oracle. Danas u Budimpešti, Oracle kancelarija ima 300 zaposlenih, a mi smo srećni što u Beogradu imamo 20. Uzgred, onaj naš čovek je kasnije pokrenuo isti taj posao i u SSSR, a već dugo godina živi u USA i gradi svetsku karijeru potpuno zasluženo.

Oracle je poučan: Oni su nam prvi uveli sankcije (faks iz USA je stigao rano ujutru 1. juna 1992. godine), a poslednji ukinuli. Inače, najveći Oracle korisnik na Balkanu nije Telekom Srbije, kako se obično misli, nego KFOR. Uzgred, prvi korisnik Oracle-a je bila CIA, a sadašnji najveći korisnici sa liste Fortune 500 kompanija (iza toga stoji onaj Forbs, što ga je nedavno Dačić dočekao u Beogradu) jesu Pentagon i NATO.

Najveći egzodus mozgova iz Srbije desio se baš u ovoj oblasti. Znam i čoveka koji je lično potpisao bar 100 preporuka u 90-im godinama. Bio sam i svedok kad su ga na mobilni zvali iz Kanade i USA da mu se zahvale na preporukama. Priča se da se u Los Anđelesu uredno igra fudbal „Pupin“ protiv „Vinče“. U Dablinu je, recimo, bila kolonija naših aj-tijevaca. Kad dođe Nova godina, danima su svi pijani po srpskim IT kompanijama, jer sajber gastosi dođu i donesu malt viskija u potocima.

Jednom sam i prisustvovao Orakl skupu. Bio i na prezentaciji „alata“. Da nisam znao gde sam, pomislio bih da prisustvujem performansu Marine Abramović. S obzirom na to koliko sam netalentovan za IT, imam neproporcionalno mnogo prijatelja iz te oblasti. Apsolutno mi svi koje sam konsultovao ovih dana tvrde da je ova poslednja Dačićeva poseta Americi „istorijska“. Premijer je obišao džinove: Epl, Orakl, Cisko, Intel, Gugl… Pratio ga je ambasador Kirbi, a cela poseta je sprovedena na bazi obećanja koje je u Beogradu dala Hilari Klinton. Ovo je, pazite sad – „prva poseta posle Zoranove (Đinđićeve), gde su se svi razumeli“. To mi kažu vrlo upućeni ljudi. U prevodu to delom znači i da Ministarstvo prosvete i nauke ima projekat koji finansira EU naučnoistraživačkog centra (nano tehnologija) i tehnološkog parka na Zvezdari. Kad bi američke kompanije investirale u projekte, EU i SAD imale bi ovde komplementarnu ulogu. U konkretnom IT primeru naša zemlja bi mogla da se ugleda na Izrael. Po principu „inkubatora“.

Nije malo onih koji i dalje naivno misle da se Srbija može razvijati od zdrave hrane i seoskog turizma. Dačić se izgleda emancipovao od tog romantizma. Platforma Vlade je na Oraklu. I izgleda da će biti obnovljen trogodišnji ugovor. Čak sam čuo da Ivica ima ambicije da proizvodnju Blekberija iz Mađarske prebaci u Srbiju. Ako i ima (para)političkih nesuglasica (ili ih je bar bilo do briselskog parafa), sad čujem da je između Dačića i Vučića „u ekonomskom smislu sinergija potpuna“. Navodno je Dačić Vučićeve investicione kontakte sa Emiratima isticao u Americi kao uspešan primer. Oba glavna čoveka Vlade su izgleda svesna starog pravila: „Kako se vojna tehnologija digne, postojeća civilna se komercijalizuje.“ Pametnom dovoljno.

Ako šeik reši da uloži pare u kompaniju mikročipova, pitanje je ko će da radi u njoj? Mi nemamo ne 1.000 nego ni 100 inženjera sposobnih za tako nešto. Jedan od najvećih problema ove zemlje je i banalizovan sistem obrazovanja. Uključujući i informatiku. Dok, s druge strane, većina dece koja studira ozbiljne fakultete PMF, ETF i FON planira da pali odavde.

Nivo ulaganja u IT u Srbiji je ekstremno nizak. Svi se u sektoru uglavnom vrte oko tendera u državnim i paradržavnim institucijama i nešto malo ćara ima iz IPA fondova. Inače, kod IPA fondova, uslovi se tako naprave da domaće firme ne mogu da prođu, osim kao podizvođač stranom gigantu. A tu postoji čuvena rečenica: Kad se tender pojavi, posao je već završen. IT firme iz regiona su ovde. Bez obzira na odliv mozgova, ima ljudi koji znaju posao.

Predsednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica je, ulazeći u svoj kabinet nakon 5. oktobra, zatekao prašnjavi kompjuter 386. Đinđić je već tada maštao o „plantažama softvera“ po Srbiji, a njegov ministar nauke Dragan Domazet mi je juna 2001. optimistično govorio o definisanju strategije industrijskog razvoja do 2010. gde bi softver imao bitno mesto. Vidite i sami koliko je to bilo naivno. I ma koliko nekom bilo apsurdno, možda će Dačić imati više sreće da bar delom ostvari Đinđićevu IT viziju u pomalo nadrealnom rasponu Vlade – od Kosovske Mitrovice (Vučić) do Silicijumske doline (Dačić).

Upamtite! Srbija više para zaradi na softveru nego na malinama. „A kad bi mi galamili u Nemanjinoj, bukvalno sve u Srbiji bi stalo“, kažu ovi moji. I još sumnjaju da je Dačić od prohroma. Kao nepoderivi kazan bojlera. Tu misle više metaforičko-politički, ne tehnološki, jer ako šta može bez softvera, može bojler.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari