anje-više svi ozbiljni analitičari, pa čak i mudroseri opšte prakse, saglasni su u oceni da se posle terorističkog napada u Briselu Evropa (opet i uvek samo Evropa, gde je ostatak sveta) nalazi u ratnom stanju. Neki šaljivdžija bi rekao – dobro jutro, Kolumbo. Ali ni šaljivdžijama više nije do šale. Odneo ju je đavo, ako pogađate šta hoću da kažem.

Nije ovo nastalo ni iz čega. I nije se dogodilo iznebuha. Da će biti ovako – a verovatno i mnogo gore – trezveniji duhovi su ukazivali još pre mnogo godina, a i Famozno je u više navrata prepričavalo ta upozorenja, ali znamo da je Famozno nadaleko čuvena firma za džaba krečenje, samo što u ovoj stvari i mnogo uspešnije firme džaba (i prekasno) kreče. Upravi su „uspešne firme“ udarnički dolivale ulje na tehnološku vatru koja se sada pretvorila u požar. Vrlo je to komplikovano. Biće još o tome reči u danima koji slede.

Meni se čini da sve ovo nije počelo jedanaestog septembra dve hiljade prve, kako se uobičajilo smatrati, nego znatno ranije, onoga dana kada je – ako se uopšte neko toga seća – jedna mala cesna sletela na Crveni trg razotkrivajući slabost velikih, visokotehnoloških sistema odbrane. Već je poslovično da se generali i generalštabovi po inerciji uvek spremaju za prethodni rat, pa ih svaki sledeći iznenadi novotarijama koje nisu uzeli u obzir, tako to ide otkako je sveta i rata – nevolja je u tome što je u svet tokom poslednjih trideset godina „upumpano“ više informacija nego tokom cele prethodne istorije: to je „informatička bomba“ hipertehnološkog sveta, o kojoj govori Pol Virili, sveta u kome su se informacije o razaranju pretvorile u razaranje informacijama.

Nema to više – ili jedva da ima – ikakve veze sa religijama, ideologijama, sociologijama i politikama, tu se radi o nečem sa čim svet nema nikakvog iskustva; ono sa čim se suočavamo je meta-rat i transpolitika, a „u transpolitičkom svetu“, piše Silver Lotringer, „teško je, ako ne i nemoguće zadržati pod kontrolom tendenciju rata da nam izmakne iz ruku. Sasvim je moguće da dolazimo do tačke posle koje više nema povratka. Rat se više ne vodi protiv ove ili one populacije, ljudska vrsta ratuje protiv same sebe“.

I doista, suočeni smo sa novom vrstom rata u kome je linija fronta svugde, a neprijatelj nigde. Uprkos činjenici da je to manje-više svima jasno – uključujući i generalštablije – još uvek je u opticaju uverenje da se protiv nevidljivog neprijatelja može uspešno boriti nešto sofistikovanijom ratnom tehnikom druge tehnološke revolucije i dodatnim ubrzavanjem i „opamećivanjem“ aviona i projektila, a upravo to nas je – to ubrzavanje i „opamećivanje“, a ne avioni i projektili – i u uvalilo u ovaj rat u kome će svi biti poraženi.


Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari