Verovatno ste i vi proteklih dana bili svedoci (a možda i učesnici) višednevnog javnog linčovanja Nede Arnerić, koja se onomad drznula da – mimo čaršijskog reda – padne sa terase i da se gadno povredi.

Nebeskom narodu i njegovim medijima pad – sa tričavog trećeg, a ne recimo pedesetog sprata – nije bio dovoljno spektakularan, pa su, neprejebivi kakvim ih je Bog stvorio ustanovili da je Neda zapravo htela da se ubije iz čega je, valjda, trebalo izvući zaključak da sa njom ne treba saosećati i da je – za kaznu – treba provući kroz čaršijskog Toplog zeca.

Što je promptno i učinjeno. Momentalno je usledio makabrični serijal, počev od izjave „heroja“ – tim rečima“ – koji je „spasao“ Nedu i koji je srpskom narodu i senatu obznanio njene reči koje su trebalo da budu poslednje, zaključno sa izjavama kolega, glumaca, koji su – umesto da novindžijski ološ oteraju u 3PM – uzeli učešća u novinskom rijalitiju., iz dobrih namera treba reći, sve su to Nedini prijatelji, ali znamo kuda vodi put popločan dobrim namerama.

Lepo nam je još davnih dana zapaprio Radomir Konstantinović, jer da ne bi njegove „Filozofije palanke“ priskakanje u pomoć unesrećenom bližnjem pogrešno bu se smatralo normalnom (urođenom, štaviše) ljudskom reakcijom, a ne herojskim činom, dostojnim samo Srbina. ( O temi srpstva i herojstva čitajte u nekom od sledećih Famoznih.)

Mrcvarenje Nede Arnerić podsetilo me je na svojevremeno medijsko iživljavanje nad Draganom Nikolićem, kome ništa nije pomoglo što nije pao (a još manje skočio) sa terase, nego je bio samo teško bolestan, a ta podsećanja su me navela na već poslovična sumorna razmišljanja. I – šta kažem? Šta sam dokonao? Jesam li razrešio misteriju masovnog seirenja (maskiranog u „javnu zabrinutost“) nad nesrećama slavnih ličnosti?

Donekle da, a u tom dokonavanju od pomoći su mi bila prošlonedeljna smatranja o palanačkom duhu koji mrzi sve što štrči iznad njegovog bednog proseka, a naročito mrzi ako je onaj koji štrči u svakom pogledu bolji od tog proseka. Kažem „bolji“ jer Ima i takvih koji – u pogledu zlobe – uzaštrče iz proseka i postanu obožavani i uvažavani… kriminalci, političari. Kako vam drago , što reko Šekspir.

Teške bolesti i nesreće koje pogađaju takozvane slavne ličnosti palanački zloduh vidi kao pravednu kaznu za „štrčanje“ i remećenje čaršijskog reda lepotom i dobrotom, a da bi zloduh do kraja ostao zloduh, perverzno uživanje u kazni nad boljima od sebe prikriva obrazinom saučešća i zabrinutosti. Dokonao sam još nešto. Društvo u kome se takve stvari događaju, ne kao eksces, nego kao pravilo, ne može nikuda maknuti iz čemera u koji je potonulo i tu su džaba sva samozavaravanja da će jednog dana „otići“ u EU ili Rusiju, takvo društvo može samo dalje tonuti, sve do dana kada će – po Rogonjinom nalogu – doći Veliki Kelner i povikati – fajront.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari