Aktuelna vlast Srbije ući će u istoriju i iz razloga što je za šest meseci preživela na nogama dva pokušaja državnog udara. Bar su nosioci vlasti to tako okarakterisali. Prvi pokušaj bila je „afera prisluškivanja“, a drugi „afera Šarić“. U prvom pokušaju udara, pored Vučića, išlo se i na predsednika Nikolića. U drugom pokušaju meta je premijer Dačić. Ako postoji olakšavajuća okolnost u odnosu na neka druga vremena, ovoga puta kao da nema elemenata puča. Još niko nije pomenuo aktivne i uticajne generale da su šurovali sa Šarićevim klanom.

Dačić mora, makar i uz američku podršku, da izdrži do 2. marta i kao premijer (aktivni, ne tehnički) sačeka koncert Halida Bešlića u beogradskoj Kombankareni. Tad mora, ako bude specijalni gost, da otpeva „Miljacku“ bolje nego ikad. Pod uslovom da ga publika prihvati, a ne izviždi. Onda i on mnogo mirnije može da čeka famozni datum pregovora sa EU. Verovatno ni veliki Halid nije očekivao da na ovaj način može postati faktor odsudne bitke za politički rejting u Srbiji. I borba sa hiper kriminalom ima smisla sve dok Dačića ne proglase mafijašem kao nekad Đinđića. I izdajnikom, naravno. Rastu li, deco, na Kosovu banane?

Zbog sivih zona SPS, kao u noćnoj mori otvorila se na momenat sablasna ideja rekonstrukcije Vlade. Po tom apokaliptičnom scenariju, Dačićeva koalicija morala bi da odstupi iz Vlade, a da u nju uđe Demokratska stranka. To je pomalo pakosno primetio i lider LDP Čedomir Jovanović. Ali, iz ove perspektive sasvim je nejasno koja bi to DS ušla u Vladu? Da li ona DS koja sve više podseća na pesmu Divljih jagoda „Krivo je more“, ili ona DS koja je sa svojom dokumentacijom i metodologijom u stanju da izvede „pokušaj državnog udara“? Šta je bitnije, pitao bi se običan čovek; da li to što se Vučić i Miodrag (Miki) Rakić „gotive“ (ili su bar to radili) ili to što su Miki i Ivica iz istog sela – Žitorađe? I Đilas i Tadić energično demantuju pokušaje destabilizacije Dačićevog kabineta putem (zlo)upotrebe kontraobaveštajnih podataka ili putem drugih nemoralnih radnji. Mada, zdrava logika govori (makar u mašti) da ako se DS na prečicu, blickrigom, ne vrati delimično na republičku vlast, onda će morati da se načeka. Miodrag Rakić još zrači „misterijom vlasti“, ali šta je Rakić ako posle raznih mission impossible mora da obilazi lokalne odbore. Ima tu neke sličnosti sa Vladimirom Bebom Popovićem. Da li biste njega mogli da zamislite bez „misterije“ da se bahće sa nekim lokalnim odborima? Čuveni sovjetski funkcioner i bliski Staljinov saradnik Maljenkov, nakon što je zglajzao iz prve petorke Kremlja, poslat je u Sibir, ne u logor, već da bude direktor fabrike šibica. Svedoci kažu da je on taj posao radio tako posvećeno da nikad ne biste pomislili na kojoj je prethodnoj funkciji bio. Krenu li „žuti“ tim putem, što bi rekao Vuk Drašković-“u Šumadiju, na izvor, po vodu“, onda možda i imaju budućnost. Ako ne misle da se transformišu u regionalnu beogradsko-vojvođansku snagu.

Nema te stranke koja voli „trockiste“. Ako pravog obračuna nije bilo tamo gde mu je mesto – na Skupštini DS, Đilas to mora uraditi na drugi način. Jer ako to sad ne uradi, „trockisti“ neće propustiti šansu da ga počiste ako im se ukaže šansa. Iako terati Vuka iz DS dok je u UN izgleda kao da je Tole Karadžić smenio Antića dok je ovaj bio u Južnoj Africi. Samo što u našim raskolima ima nešto perverzno: Raziđu se da bi se sutra ponovo našli. Sećam se kako je bilo bizarno kad su se Vuk Drašković i Velimir Ilić nakon mučnog raskola ponovo udružili, sad kao „dve partije istog korena“, ili kad su Boris i Čedomir počeli da očijukaju. Da ne pominjemo mučne postraskolne koalicije DS i DSS. Goran Ješić je čvrstog stava da DS mora da raščisti sa Vukom Jeremićem (da ga se ratosilja). Vuk se sigurno ne sekira mnogo, jer on već sada valjda ima „tim“ i bar „nacrt“ programa. Plus što na transfer listama odlično stoji. Mada, Jeremić pokazuje još nešto, a to je da se desno krilo DS maltene prirodno regeneriše. Zna li to Jorgos Papandreu, predsednik Socijalističke Internacionale, koji pre neki dan pred Đilasom najavljuje jačanje saradnje zarad nade za povratak demokrata na vlast u Srbiji.

Obratite pažnju na istraživanje Strateškog marketinga. Najpopularniji je Vučić, pa za njim Palma i Jeremić (odmah je tu i Nikolić). Koliko bi onda Palma i Jeremić imali zajedno? Možda je savez malo nadrealan, ali indirektno pokazuje specifičnu Jeremićevu političku-transfer-težinu.

Pored Dačićevih muka sa Šarić kontekstima, i mimo odnosa moći u vladajućoj koaliciji, ostaje jedno depresivno pitanje za srpske političke i bezbedonosne elite: Kako se to posle surčinskog i zemunskog klana, i onoga što su oni napravili, u Srbiji izdigao još jedan mafijaški klan ovakvog ranga? I kako to da se taj klan bavio više „ravnomernim regionalnim razvojem“ nego oni kojima bi to bio posao?

U Srbiji i dalje nije malo onih koji ruše komunizam i zgražavaju se nad njim. Kako onda objasniti pre neki dan objavljeni podatak da u javnom sektoru u Srbiji radi tri puta više ljudi nego što je evropski prosek? I da li je to sve od „levice“ što imamo. Ili, kako to da nakon bar dve i kusur decenije „duhovne obnove“ društva imamo tako nekulturnu (estradizovanu) političku elitu, i opštu primitivizaciju javnog mnjenja?

EPS-u preti stečaj! Nikad neću zaboraviti reči mudrog Borisa Tadića (pred malo svedoka): „Sve dok imamo EPS, mi smo suvereni!“

Kad je stanje komplikovano, potražite odgovore u prošlosti. Čak i kad je u pitanju vladajuća koalicija i odnos na relaciji Vučić-Dačić-Dinkić, gde bi samo ovaj prvi mogao komotno na izbore. A, izgleda da nemaju druge no da zajedno ostanu još neko vreme i vladaju u skalameriji koja je od starta tehnička i privremena. I još da urade započete i suštinske zadatake.

Dakle, preporučujem knjigu „Džemal Bijedić-Politička biografija“ (u izdanju Muzeja Hercegovine iz Mostara) prof. dr Husnije Kamberovića. Ako mislite da je aktuelni „trijumvirat“ Vlade Srbije komplikovan (još u korelaciji sa Nikolićem), ova knjiga će vam objasniti kako su Jugoslavijom sredinom sedamdesetih vladala čak „četvorica koordinatora“ (Petar Stambolić, Džemal Bijedić, Stane Dolanc i Kiro Gligorov), kako su zajednički nastupali, mada su se razlikovali i presudno uticali na Tita. I kako je Bjedić uvek na kraju dobijao Titovu podršku iako su ga Dolanc i Gligorov znali kritikovati. I tad je bilo političkog darvinizma i još veštijih survajvera -kako Dačića vidi Tim Džuda, britanski novinar specijalizovan za Balkan.

Susret Nikolić – Jahjaga pokazao je snagu apstrakcija – jedne Rezolucije i jedne nezavisnosti. Proboj je pre svega vizuelan, a meni se na momenat učinilo da bi očas posla uz kumu Ešton mogla da se od dve apstrakcije napravi konfederacija. Labava.

Inače, da li vi verujete u zvaničnu verziju pogibije Džemala Bijedića?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari