Ubistvo profesora istorije, koji je smatrao da se „ognjem i mačem“ pravi istorija uvelo je još jednom Palestince iz Gaze i Izrael „u vrata pakla“. Ahmed Said Halil Džabari je završio Islamski univerzitet u Gazi, ali je izabrao drugačiji posao.

Kao student se učlanio u Fatah, tada već umereniju organizaciju palestinskog pokreta, a dok je kasnije – osuđen zbog političkih aktivnosti – provodio trinaest godina u izraelskoj tamnici postao je pripadnik Hamasa, krajnje radikalne organizacije, kojoj terorizam služi kao pouzdana oprema.

Kako je delio ćeliju sa Salahom Šehadom, jedan od očeva oružanog krila Hamasa prevaspitao je Džabarija, a i ćerka takvog učitelja je postala jedna od istoričareve dve zakonite žene (sa obema suprugama ima četrnaestoro dece). I još jedan Džabarijev zatvor, samo sa drugim čuvarima. Od palestinske autonomne uprave je stavljen iza rešetaka kao neposlušnik, ali je oslobođen, kad je počela Druga intifada.

Pošto je, u nizu drugih izraelskih akcija, kao i šeik Ahmed Jasin i Abdel Aziz Rantisi, tast „eliminisan“ (jerusalimska uobičajena formulacija u ovakvim prilikama), Ahmed Džabari je, bez pogovora, od 2003. zapovednik vojnih operacija i – saglasna je većina znalaca prilika – dugo je bio i u političkoj strukturi „najjača ličnost organizacije u osamostaljenom pojasu Gaze“.

Hamas je 2006, pošto su se godinu dana ranije Izraelci povukli, pobedio na palestinskim izborima u Gazi, a od 2007. je odmetništvom od prestoničke Ramale preuzeo potpunu kontrolu nad svojom nahijom.

Rođen u pojasu Gaze pre pedeset dve godine, pošto se roditeljska porodica još početkom prošlog veka doselila sa Zapadne obale, iz Hebrona, sklanjajući se od lokalne krvne osvete, Ahmed Džabari, po Haarecu „čovek koji je posvetio život ratu protiv Izraela“ je izdanak jednog od najgušće naseljenih mesta na svetu (kako se u opisima govori „logora u okupiranoj slobodi“ za gotovo dva miliona ljudi na 365 kvadratnih kilometara), u kome se – tvrdi u svojim istraživanjima Mehdi Hasan – dve trećine stanovnika smatra izbeglicama, čak većina od egzodusa 1948, kad je osnovan Izrael, a ne posle rata 1967, dok skori izveštaj UN nalazi da „osamdeset odsto porodica preživljava primajući bar neku vrstu finansijske pomoći“.

Dnevnik Haarec u biografiji Ahmeda Džabarija opisuje razvoj delovanja Palestinca, koji je – koliko u ratu sa neprijateljem – što nije i sasvim retko, bivao i u sukobu sa mnogim sunarodnicima: „Sredinom devedesetih bivao je direktno uključen u pripremanje samoubilačkih misija, pa ga je 1998. hapsila palestinska uprava. Kad su 2004. Izraelci pokušali da ga ubiju raketom ispaljenom iz helikoptera, samo je lakše ranjen. Kao vojni šef razvijao je prave vojničke sposobnosti Hamasa. Umesto koncentrisanja na slanje bombaša – samoubica iz Gaze u Izrael, posvetio se građenju temeljnih armijskih umeća svojih grupa i pretvaranju oružanog krila u istinsku vojničku formaciju. Smatra se, takođe, jednim od inicijatora žestoke oružane pobune Hamasa 2006 – 2007. protiv vlasti Palestinske autonomne uprave u pojasu Gaze.“

Obični Izraelci najviše i najčešće su saznavali o Ahmedu Džabariju tokom teških i dugih, višegodišnjih pregovora za oslobađanje otetog vojnika Gilada Šalita, koga je na kraju lično iz Hamasovog zatočeništva predao posrednicima u pogodbi – egipatskim obaveštajnim oficirima, u zamenu za 1027 Palestinaca puštenih iz izraelskih zatvora.

Sadašnje međusobno palestinsko – izraelsko zasipanje raketama u oba pravca je prizivanje pravog rata, započeto „crvenom maramom“ iz Gaze – povećanim ispaljivanjem projektila nasumice, na šta je južni Izrael povremeno naviknut, ali sada i opasnim izazivanjem nemilosrdnog revanša. Dobačaji neprijateljskih projektila do okoline Tel Aviva i Jerusalima decenijama su nepoznati. To je nagoveštaj drugačije stvarnosti. „Sada postaje jasno da staro stanovište, koje je dominiralo u izraelskoj vojnoj doktrini, o zadržavanju prostora okupiranog 1967. kao bezbedne odbrambene strateške dubine više nije primenljivo“, zaključuje Bi-Bi-Si.

Dugo korišćeni palestinski projektil pravljeni u kućnoj radinosti imali su domet od samo pet kilometara. Poslednjih godina Gaza – Hamas ili čak grupe, koji nisu sasvim pod njegovom kontrolom – raspolažu daleko savršenijim napravama, koje lete i do 75 kilometara, stavljajući Tel Aviv i Jerusalim na metu do koje Fadžr 5 može da dopre. Upućeni, uprkos demantija iz Teherana, zaključuju: ovakve prave rakete, ruske konstrukcije, razvijene u Iranu odakle se i nabavljaju, ubacivanjem kroz podzemne tunele ili pustinjske staze, koje su Gazi veza sa egipatskim Sinajem. Ostale prilaze nadgledaju i kontrolišu Izraelci.

Proročanstava se treba kloniti, pa se i upućeni u razgovore o prekidu vatre drže pitijske mudrosti. Kažu – izgledi su jednaki, koliko za raketni mir, toliko i da Netanjahu naredi kopneni pokret. Ništa neobično na Bliskom istoku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari