Više se čak i ne sećam na kom sam to vašaru čuo: Da li u Umčarima, brdu Gradu iznad Kosjerića ili možda čak na Preobraženje u Radojini kod Nove Varoši, kad se pod šatrom zapevalo „kaže nam Butros Gali, vi ste Srbi najebali“. Da, da, Butros Butros-Gali je na neki način smatran uslovnim ‘prijateljem Srba’ (imao je neku vrstu razumevanja za našu stvar) pa je i ta pesma bila nekako prijateljska.

Egipatski diplomata (Kopt) Butros Butros-Gali je bio na čelu UN u vreme raspada bivše SFRJ, od januara 1992. do decembra 1996. Nesumnjivo da je jedan od najtežih zadataka s kojima se suočio Butros Gali bilo upravo rešavanje ratnih sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Za vreme njegovog mandata u svetu su se odigravale krize na brojnim mestima – u Somaliji, Ruandi, na Bliskom istoku i, najveća od svih, ona na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Upravo zbog brojnosti nevolja s kojima se suočavao, veruje se da je predsedavanje UN Butrosa Butros-Galija bilo jedno od najtežih.

Za njegovo ime vezuju se i brojne kontroverze, poput tvrdnji da je 1990. u tajnosti odobrio prodaju oružja vladi Ruande. Oružje su navodno sakupili pripadnici etničke grupe Hutu, u sklopu planova za genocid.

Vest o smrti Butrosa Galija u februaru ove godine izazvala je pijetet i u širim srpskim narodnim krugovima. Evo jednog tipičnog komentara: 'Butros Gali je jedini generalni sekretar UN od 1990. koji nije bio američka marioneta i bio je apsolutno nepristrasan u slučaju krize i rata u bivšoj SFRJ. On nije mogao mnogo da pomogne tadašnjoj SR Jugoslaviji da izbegne uvođenje sankcija od strane UN zato što su tada Rusijom vladale proameričke marionete na čelu sa pijandurom Borisom Jeljcinom i antisrpski nastrojenim ministrom inostranih poslova Andrejem Kozirjevim, pa je predlog za uvođenje sankcija glatko prošao u Savetu bezbednosti'.

Tek se pridavao značaj tome da je Gali Kopt – dakle 'pravoslavni brat'. Nikad nije dosegao slavu jednog Handkea, ali nije doživeo ni ono što je snašlo Jasušija Akašija, koga je Momo Kapor prozvao Sjaši Uzjaši.

Potreba za velikim prijateljima iz sveta ima čudesnu imaginaciju. Za vreme NATO agresije to je tek bilo maštovito: Do razaranja 'Krušika' u Valjevu su govorili da 'neće njih' zato što Olbrajtova obožava poeziju Desanke Maksimović. Do rušenja pošte u Užicu su govorili da neće ni njih zbog njihovog zemljaka Radomira Antića, čoveka koji je sa Atletikom iz Madrida osvojio duplu krunu, odnosno zbog uticaja koji navodno vlasnik Atletika Hesus Hil, Antićev prijatelj, ima na Havijera Solanu. Posle se pričalo da je general Vesli Klark u stvari Veselin Karaklić iz užičkog sela Bioska, pa neće svoje. Pričalo se i da je Medlin Olbrajt imala 'neprežaljenu ljubav' iz Nikšića, pa otuda, a ne zbog mudre Milove politike, NATO štedi i Crnu Goru.

Butros Butros-Gali je samo ilustracija. Tema priče je drugi diplomata. Pre neki dan umro je zaista pravi prijatelj Hrvatske – nekadašnji ministar spojnih poslova Nemačke Hans Ditrih Genšer. Na globalnom planu bio je blizak sa američkim državnim sekretarom Džejmsom Bejkerom i s njim je sarađivao na poslu ujedinjenja dve Nemačke. Za ovaj prostor je najbitnije to da je pokrenuo proces priznavanja Hrvatske u tadašnjoj Evropskoj zajednici tako što je signalizirao da Nemačka planira da to učini.

Danas je lako biti evroskeptik u Srbiji. Lako je biti za Rusiju, obožavati Putina i biti protiv NATO: Ali, 1990. godine Srbija na Zapadu morala je biti nešto što se podrazumeva, kao što je Leh Valensa govorio za Poljsku. Srbija je morala da kaže nikezićevski jasno da joj Jugoslavija ne treba više nego drugim narodima, da prva raspiše višestranačke izbore i proguta najveću žabu – prizna avnojevske granice ali sa dodatkom: Ako su granice po AVNOJ-u, onda i i međunacionalni principi u tim granicama moraju biti avnojevski. Tako bi joj bar savest bila mirna. Srbija je morala tražiti svog 'Genšera' – svog 'evropskog kuma' kakav je, na primer, Grčkoj bio Valeri Žiskar D'Esten. Većinska srpska elita je fatalno podbacila dajući Miloševiću mandat da prvo reši nacionalno pitanje, a onda tek na red da dođe demokratija. 'Antibirokratska revolucija', dodato devedesetih šešeljizirana i poslednjih godina rehabilitovana u putinizmu, u dijalektici raspada SFRJ na bizaran način ukrstila je Genšera i Braću Bajić – Andriju i Tomislava. Do 'nacionalnog buđenja' oni su bili u formatu tradicionalne folk muzike. Doduše, bilo je tu pomalo i koketiranja sa nacionalnim, bilo je malkice i sarkazma, a bogami i malo zavičajne erotike. Čak su ponekad zbog svega toga bili i pod blagom cenzurom.

I dok su pevali 'aj vrlje vrtavrlje, aj tavrlje', sve je bilo simpa. Bio je to pravi zavičajni saund. Čak i konceptualno nadgrađivan u uspešnim TV emisijama tipa 'Zeleni kabare'.

I šta se onda dešava: Braća Bajić su pevali i onu lepu 'Kopa cura vinograd' (otud ide momak mlad, i tako to), ali kad je krenula histerija nacionalnog buđenja, Bajići jednu divnu pesmu prepevavaju, i stavljaju je u pogon politike koja nam je objašnjavala stepen eksploatacije Srbije, te neophodnosti mera da se ta 'muža' zaustavi. Plus apsolutno neshvatanje da Slovenci i još neki neće umreti od gladi ako napuste Srbe. Dobro, nisu ni Slovenci nevini bili, ali to nije opravdanje za srpske inadžijske iracionalnosti.

I tako ti braders Bajić prepevaju 'Kopa cura vinograd', pa ispadne otprilike ovako: 'Pogledajte drugovi, na pumpama redovi, jer je naše pune kante ispraznio Ante Marković'. Obratili su se BB i Kučanu, sa istorijskim reminiscencijama: 'na Triglavu, neće žito, nek vam seju Tito i Kardelj'. I što je najgore, takva poetika bila je bukvalni odraz državne politike. Država – 'Poselo Radija 202', znak jednakosti. I ta BB pesma se zove 'Demokratska evropska pesma'.

I tu je sad glavni stih: „Aaooooj, Švabo Genšeru, šta spremaš za večeru, Slovenija mnogo mala, cela bi ti stala u stomak“.

Dok se Hrvatska oprašta od Genšera, mi upravo živimo našu 'Spasiba Putine!' (našu 'Danke Dojčland!'). I ne smemo, posle ovakve pesme, da se mnogo ljutimo na sudbinu, tešimo globalnim zaverama i teorijom Semjuela Hantingtona.

Hrvatska nas blokira u evropskim integracijama. Kad popusti, to je s mukom ili pod pritiskom. Pa, naravno. Nisu se Hrvati ratom odvajali da bi sad, tek tako, ponovo bili sa Srbijom. Ako baš mora, nek bude što kasnije. Reintegracija YU prostora u okvirima EU bila bi dodatna banalizacija križnog puta nezavisnosti i neumitna rehabilitacija YU logike koje je bilo dovoljno bar kao što je i previše bilo nakaradnosti. Čemu mit i tabu 'domovinskog rata' ako je i Srbija u EU? Pa zar Hrvatskoj ne odgovara evropski istočni sused? Racionalnoj Hrvatskoj da, ali koliko u nacionalizmu ima racionalnog? Da je Srbija umesto 'događanja naroda' imala racionalnu politiku, onda probajte da zamislite Hrvatsku bez diskursa i ornamentike 'domovinskog rata'. U smislu kakva bi bila pozicija jedne druge Srbije koja je 1990. priznala Hrvatsku u avnojevskim granicama. Današnji Vučić za razliku od današnjeg Šešelja zna da je Rusija priznala Hrvatsku u avnojevskim granicama. Putin po tom pitanju izgleda nije revizionista.

Je l' to mentalitetski problem: Da se i danas neko zapita zašto je Milošević izručen Haškom tribunalu na Vidovdan, a da se prethodno ne zapita zašto je Milošević sa svojom bulumentom oskrnavio Vidovdan 1989. Ista logika se pita zašto je Karadžiću presuđeno na dan početka NATO bombardovanja Srbije, a da se ne zapita ima li bar neke neronske odgovornosti Dr Dabića.

Ako vam je gostovanje Vojislava Šešelja u 'Parovima' (TV Hepi) bila banalizacija i samog Šešelja, vratite se u 1991. i 'Minimaksoviziju' kad stvari jesu bile opskurne, ali ne tako banalne. To je ono 'čuveno' gostovanje kod Minimaksa kad je Šešelj govorio o načinu kako je najlakše ubiti Hrvata, u smislu da posle četničkog rafala nema potrebe za klanjem. Ima tu još svega. Tu je bila premijera i zarđalih kašika. Druga dva gosta bili su glumac Tihomir Arsić, koji se trudio da izgleda nonšalantno, ali videlo se koliko mu je neprijatno, i pevačica Dragana Mirković, koja je realno bila zatečena i zabezeknuta. Obratite pažnju (Jutjub) na publiku. Na to cerekanje gomile željne krvi. Na taj malograđanski talog 'antibirokratske revolucije' i 'nacionalnog buđenja'. Na te ženturače u pastelnim bojama. Na neke muške anonimuse, svatovski tipizirane. Niko da kaže iz publike: „Alo, ljudi, šta se ovde priča…, Mićo, kakva je ovo sramota?“ I zato i drug Vulin – 'Vučićev ministar za Hrvatsku' (kako je jednom primetio zagrebački Jutarnji list), nek pogleda ovu emisiju pa da vidi kako smo tad pazili 'da nam se ne ponovi četre's prva'. Izgleda da je Vulin presaldumio i definitivno bira Vučićevu budućnost. Epilog na kraju zaista može biti bizaran: Da je Šešelj imao najbolji prozapadni kasting u Srbiji. I kao da mu je malo milo zbog uspeha svog pulena. Pa mu čak nudi i mesto ministra spoljnih poslova u svojoj imaginarnoj vladi. Za sada je dovoljno da Angela Merkel voli Vučića bar kako je Tito nekad voleo Mika Tripala i Azema Vlasija. Da nam bar ona bude malo Genšer kad ga nismo imali kad nam je bio najpotrebniji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari