Izgleda da je Ocov saborni vapaj upućen banjalučkim mitingašima i konramitingašima da ispolje visok stepen „srpske demokratske kulture“ imao efekta, pa se referendum pod parolom „Mile ili smrt“ završio bez žrtava u ljudstvu i materijalu. I dobro je da je tako.

Moglo je, daleko bilo, biti i drugačije. Samo da srpsko unutrašnje popečiteljstvo nije sprečilo hordu od 120 sumnjivaca da ode u Banjaluku i napravi pičvajz, što je za svaku pohvalu, kao što je svake osude (to jest pljuvanja pod prozor) dostojno popečiteljstveno nesprečavanje nešto manjeg broja smutljivaca sa fantomkama koji su onomad napravili ršum. Gde? U Sarajevu? Prištini? Ma jok. U srcu Beograda. U Savamali.

Ali tako to ide u Srbiji i srpskim zemljama u kojima odvajkada cveta, nazovimo ga, daljinsko rodoljublje, umal ne rekoh autopatriotizam. To će reći da Srbi zdravo vole ona mesta na kojima ne žive, pa tako Mile Dodik & Co naprosto plamte od ljubavi prema Beogradu iz koga – posledično – i ne izbijaju, a Dodikova je malo šlifovanija varijanta, Njegova Ekselencija Penzionisani Referendumski Lopov, naprosto izgarao od ljubavi prema prekodrinskim Srbima, u kojima je video genetsko i moralno savršenstvo srpstva i čekićstva (Čudić).

Da li sam ja protivnik jedinstva srpskog naroda? Sakloni Bože! Desnu ruku bih dao za njega. Ali imam neka zakeranja. Ja to jedinstvo vidim kao čvrstu povezanost jedinstvom kulture, na podobije, recimo, Nemaca, koji su – gde god da su – stopostotni Nemci sa dna kace, ali i stopostotni Austrijanci i Švajcarci, što za rezultat ima visok stepen blagostanja u svim „nemačkim zemljama“, za razliku od srpskih zemalja za koje se ne zna u kojoj je situacija lošija.

Ima tu još nešto škakljivo. Rezultat (još uvek ne konačni) procesa ujedinjavanja Srba – u Miloševiću, Dodiku ili Referendumskom Lopovu, svejedno – nije bio „srbifikacija“ prekodrinskih zemalja i Srba, nego „bosnifikacija“ Srbije i Beograda, vlažnog sna prekodrindžija, tako da smo mic po mic dospeli u situaciju da se pravim Srbinom može biti isključivo u prestonici srpstva, po mogućstvu na Dedinju. Ja se, kao namćor čija je strepnja veća od nade, stalno pitam kakva li će biti budućnost srpskih zemalja ako se svi srpski zemljaci presele u Beograd, a srpske zemlje ostave prepuštene „ustašama“ i „mudžahedinima“. Isto se tako pitam šta li bi, Bože, bilo da prekodrindžije nisu pojurile u Beograd, sa naglaskom na Dedinje, nego da su našle način da „opstanu“ tamo gde ih je Bog posadio, da se nekako dogovore sa komšijama i da vrt u kome su posađeni urede i učine prijatnim za život? Znate li šta bi – između ostalog – bilo, da je bilo kako se ovoj babi snilo. Danas bismo u Sarajevu imali Politiku koja bi bila štampana ćirilicom, a u Beogradu ne bismo imali Oslobođenje, takođe štampano ćirilicom, da se Vlasi ne dosete.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari