Parlamentarni izbori su okončani, predstavnici DS-a i SPS-a, muževno su se dogovorili, „za petnaest minuta“, o nastavku političke saradnje i (re)konstrukciji vlade. Ostalo je samo da se vidi ko će im se pridružiti kao treći saučesnik, kao što je ostalo da se, u drugom krugu biranja, reši ko će biti predsednik republike. Sve u svemu, građani će gledati isti scensko-politički nastup kao i protekle vladajuće sezone. Rečeno u stilu „slabe misli“ članova Grupe TNT, bolje je opet isto, nego gore od toga. U interregnumu, dok se isti politički subjekti drugačije grupišu na glavnoj sceni, a građani se nadaju da će istu predstavu ili film gledati s nešto boljih mesta u gledalištu, podsetimo se dve ovogodišnje uistinu pokretne slike koje su imale puno toga da kažu o stanju u državi i društvu.


Hvatajući se u koštac s jednom od najopasnijih i najnebezbednijih tema – sa zločinom protiv albanskog stanovništva na Kosovu, počinjenim u vreme vladavine Slobodana Miloševića – film „Ustanička ulica“, reditelja Miroslava Terzića, pokazuje da smelost može biti i estetska kategorija koja jednom filmu, bez obzira na njegove scenarističke mane u zapletu i razrešenju priče, u žanru trilera, daje suštinski pečat.

Smelost je rizik i najdostojanstvenija odlika jednog poduhvata, političkog ili umetničkog. Barak Obama je prekjuče smelo govorio o legalizaciji homoseksualnih brakova, a na vlast je došao s parolom o smelosti nade, imaginacije i sna. Smelost je, najzad, osobina koja je Zorana Đinđića rizično izdvojila iz udobne galerije srpskih političara.

Predočivši nam i dokumentarne fotografije civilnih žrtava – dece, žena i staraca, „Ustanička ulica“ (u kojoj su glavne ličnosti mladi, istinoljubivi i beskompromisni, zamenik javnog tužioca, na jednoj strani, i nekadašnji ratni zločinac, sadašnji pokajnik, mučen savešću, budući zaštićeni svedok, na drugoj strani) otvara za našu kinematografiju, dosad zatomljeno, krucijalno poglavlje savremene nacionalne istorije beščašća.

U filmu „Klip“, rediteljke Maje Miloš, nalaze se tek dva-tri kadra snimljena u totalu, a najviše ih je – u planu detalja, koji nam, pre svega, pokazuju genitalne organe i ostala mesta na telu srednjoškolaca koja mogu biti objekat seksualnog iživljavanja. Premalo totala, previše detalja i krupnih planova, govori nam, inherentnom psiho-logikom filmskog jezika, da je pred nama svet koji ne može da se sagleda u široj slici, kao celina, već se sav iscrpljuje u partikularnosti.

Pred nama su nedozrele, necelovite ličnosti koje ne samo što nemaju svest o sebi, već nemaju ni projekciju o tome kakvi bi želeli da budu – nju supstituiraju subjektivni kadrovi, snimljeni kamericom s mobilnog telefona, koji uzimaju lavovski deo filma. Ta projekcija, dakle, ne dopire dalje od prostog reprodukovanja samog postojećeg, svedenog na svega jednu ili dve funkcije. Maloletna devojka, sedamnaestogodišnja glavna junakinja (istog uzrasta je i gimnazijalka koja je glumi), snima skoro sve, a najviše ono što smatra svetlim trenucima svog života – svoje masturbacije i felacija. Pri tom, masturbacija je tu u imaginaciji samo pretpostavljen ili ponovljen koitus koji mladu ženu mazohistički sladostrasno postavlja u inferiornu poziciju seksualnog objekta za užitak agresivno dominirajućeg muškarca.

Taj svet nezrele ženske žudnje za potčinjenošću muškarcu, taj muški maloletnički svet bez zavođenja i čari, svet reprodukcije i smušenih osećanja, u nizovima prizora potisnutog ili izraženog nasilja, u kojem svaki kadar ponaosob vibrira istom violentnošću (sve je, dakle, potencijalno nasilno), u „Klipu“ je dočaran veristički. Iz takvog sveta, oguglalog na lepotu, izrode se, tu i tamo, i oblici nežnosti, ali kao monstrumi. Prvi kontakt je felacio, a do poljupca se može stići tek preko krvavih ženskih usana.

„Omne animal post coitum triste“, nadaleko je čuvena i naširoko poučna latinska poslovica, „svaki je živi stvor posle snošaja tužan“, kojoj se, naknadno, često pridodaje onaj lakrdijaški nastavak, koji joj menja žanr i smisao: „nisi mulier gallusque“ – „osim žene i petla“. Primenjena na debitantski film Maje Miloš, prepun prizora neskriveno i detaljno prikazanih koitusa, masturbiranja, felacija, analnih i inih oblika seksualnih radnji na negenitalnim punktovima, koje izvode srednjoškolci, ova bi starorimska sentenca valjalo da glasi ovako: svaki je gledalac posle projekcije filma „Klip“ tužan – čemu se može dodati i nastavak – a naročito žene, jer je ovo film o mladim, premladim ženskim bićima s muškim, antifeminističkim pogledom na sebe i svet.

Od škole pa do vrha društvenih i državnih institucija, naše društvo je obeleženo patrijarhalnošću. To je ono što, politički i umetnički, treba pre svega dekontaminirati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari