Ako uzbunjeni meštani Tuzle, Sarajeva, Brčkog, Zenice, Bugojna, Mostara i drugih bosanskih i hercegovačkih gradova nastave sa svakodnevnim protestima protiv nacionalnih oligarhija koje su ih opljačkale po svim pravilima etnički sortiranog plena, i ako im se pridruže Banjalučani i drugi građani i građanke iz Republike Srpske, čija im je egzistencijalna situacija slična kao jaje jajetu, samo će jedan novi rat predstavljati način da pomenute oligarhije zadrže svoje pozicije.

 To je stari, dobro odmereni recept: tamo gde nema hleba i posla, gladne treba ustremiti jedne na druge. Gospodari rata, pak, u miru postaju gospodari zemlje, dobara i raje.

Ovakav scenario mogu da spreče samo masovni protesti u čitavoj zemlji. Pala je kantonalna vlada u Sarajevu, red je da padne i na svim drugim nivoima. Plenumi se, izuzev u Republici Srpskoj, organizuju svuda po Bosni i započinju s redovnim zasedanjima. Oni su instituti direktne demokratije. Njihovi zahtevi su izvanredni – da na upravljačka mesta dođu isključivo nestranačke i stručne ličnosti koje sami plenumi odaberu. Dakle, zemlja s najvećim problemima u regionu, odjednom, može da se nađe u situaciji da počne da ih rešava na neuporedivo najbolji način – neposrednim učešćem onih kojih se to tiče.

No, ukoliko nemaju moć, ljudi neće imati ni pravo. A kako da steknu moć? Uz brojnost, jednako je važna i sposobnost da se prekorači očekivano, građanski uljudno ponašanje – jednom rečju, spremnost na prestup. Demonstranti su to pokazali prošle nedelje, paleći pojedine državne i stranačke ustanove, i boreći se, na ulici, protiv brahijalne sile bosanskohercegovačkih režimâ.

Kad govorimo o ovakvom vidu paleži, moramo znati ko je njegov istinski subjekt. Da li je, naime, subjekt tog čina onaj ko gladan pali, ili onaj ko sedi u udobnoj fotelji i stvara sve uslove za glad koja čoveka dovodi do usijanja da počne da razara oko sebe?

Faruk Šehić o tome uzorito piše: „Mladi ljudi kojima su bogati i zadrigli političari oteli budućnost i pravo na normalan život, upravo su svoj bijes usmjerili prema institucijama u kojima sjede moderni faraoni naših života. Zato su gorjele zgrade. Zato su paljena auta. Zato su razbijani kiosci i tramvajske stanice. Nisu to radili nikakvi huligani, radila je to kolektivna svijest generacija mladih ljudi kojima su osione vladajuće elite sjebale život na njegovom početku. Iz beznađa se uvijek rađa snaga destrukcije koju niko ne može procijeniti niti predvidjeti… Pravi huligani su bahati političari, međedi sa kravatama, lopovi i zlikovci. Oni su demolirali zgrade državnih institucija, palili i uništavali sve pred sobom. I rade to već dvadesetak godina bez da ih iko razuman može zaustaviti.“ Dakle, plamen koji se danas vidi iz državnih i stranačkih zgrada, najzad je uočljiv dim onog zgarišta koje su od države Bosne i Hercegovine, njenih entiteta, kantona, distrikta i enklava, napravili politički oligarsi. Da nema ovih vatri, taj dim se nikad ne bi video.

U nestandardno, revoltirano prestupničko ponašanje, ubrajamo i solidarnost. Ovde nikako ne bi trebalo smetnuti s uma da prvi čin ove društvene drame prevladavanja strogo određenih granica etničkih preraspodela zemlje, dobara i ljudi kao privatnog vlasništva, predstavlja onaj trenutak kada su ratni veterani iz Federacije BiH odlučili da svoj mesečni dodatak ustupe veteranima iz Republike Srpske, kojima je bio uskraćen od strane sopstvenih patriota. Ovaj čin solidarnosti otkrio je, inače skrivenog, zajedničkog, suštinskog neprijatelja, naime, neprijatelja suštine.

Ko su neprijatelji onih koji nemaju posla ili ne primaju platu? Upravo oni koji bi bez njihove nemaštine bili niko i ništa, a s njom su sve i svja. Evo šta je o njima napisala Jasmila Žbanić, negodujući protiv dolaska premijera Republike Hrvatske u Mostar, da se tu skanjera nad planulom centralom HDZ-a: „U trenutku kada se u BiH konačno rađa sveopšta pobuna protiv vladajućih, kriminalnih i korumpiranih struktura, premijer Hrvatske obilazi zapaljene kancelarije HDZ-a sa Draganom Čovićem (zapaljene su kancelarije SDA odmah u blizini), kao znak da Hrvatska stoji iza vladajuće strukture, koja je zemlju dovela do potpunog siromaštva. Dragan Čović, Milanovićev domaćin, za vrijeme svoje političke karijere stekao je: stan u Mostaru vrijedan 200 tisuća maraka, vikendicu od pola milijuna maraka, dva stana u Hrvatskoj vrijedna 550 tisuća maraka, te automobile vrijedne 140 tisuća maraka. Kuću vrijednu 320 tisuća eura ima Čovićev punac koji prima mirovinu od 300 maraka.“ Koliko tih čavlića čavića ima po BiH? Treba sastaviti listu, a po ugledu na nju, i listu sličnih čavlića, dodlika i izletbegovića za ceo region. Ali, ne zaboraviti na sledeći primer!

Kad je na predizbornom mitingu DOS-a u Čačku, u septembru 2000, Velja Ilić rekao da je dobro što postoji izborna lista SPS-a i JUL-a, jer su tu, na jednom mestu, pobrojana imena svih viđenijih kriminalaca, pa će, posle promene vlasti, pravosuđu biti olakšan posao, niko od prisutnih nije sumnjao u te reči. Od njih, ostao je samo dim. A on se, bez vatre, ne vidi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari