Kako je proteklih desetak dana bilo ispunjeno putovanjima (od Jasenovca do „Dana Mirka Kovača“ u Rovinju), jednom spoljnopolitičkom delatnošću (mislila sam da je dobro da o tome izvestim ponekog koga to interesuje, mada je sasvim jasno da nema „okruženja“, već smo svi u svemu, ili ničeg nema i ništa ne razumemo), ostao mi je dug prema veoma važnom tekstu Anje Suše objavljenom u ovim novinama 3-4. oktobra pod naslovom „Masakr Bitefa počeo je smrću Jovana Ćirilova“ sa fotografijom takođe upečatljivom – Kokan Mladenović, Jovan Ćirilov i Anja Suša, konferencija za štampu na nekom od prethodnih Bitefa.


Svojevremeno je Bogdan Tirnanić rekao kako je celokupna publika Bitefa jedna grupa ljudi u kojoj se, vremenom, uspostavljaju sve moguće društvene, sentimentalne i ostale veze, jedna porodica; tada, verovatno, nije slutio do koje će, jednoga dana, „porodične vrednosti“ biti od kulturnog značaja, pogotovo kada ovaj „segment“ zvani kultura preuzmu „u demokratskom dijalogu“ i „toleranciji“ oni zdesna.

Utoliko pre tekst Anje Suše raspravljajući kontekst u kome se Bitef „nabija na kolac ili kuje u zvezde“ (Vinaver), te bavljenje Bitefom, nije samo pitanje „novih tendencija“ u pozorištu, koje sve više nestaju iz oslovljavanja i imenovanja ovog „pozorišnog festivala“, već je i kako duhovita, tako i očajnička analiza upravo našeg shvatanja odnosa sa svetom i nas samih.

Istoričari znaju da kažu kako ovde institucije teško preživljavaju svoje tvorce. Naročito one slavljene posle smrti, a ugrožavane u času delanja, a naročito one koji su umeli i hteli da spajaju misao i akciju. Da sprovode svoje ideje u činove. Bez sumnje takav je bio Jovan Ćirilov, takva je bila i Mira Trailović, za koju je najlakše reći da je bila „buldožer u vizonu“, a najteže proniknuti u strategiju, diplomatsku, kulturnu i umetničku, u spoj koji omogućava ravnopravnost sa svakim na ovom belom svetu. Suverenost njene geste iz razumevanja onoga šta se događa, bez pitanja šta da radi i da joj se odgovori, implicitno nametanje sopstvene volje, poslušnost samo u krajnjoj nuždi sa preciznim ciljem koji se time ostvaruje, bili su temelji velikih poduhvata. Ćirilov je „izdržao“ Mirin odlazak. Kao demijurg, kao alter ego ne samo Mire Trailović, već jedne misije konstantne i po svaku cenu deprovincijalizujuće, danas bi rekli evropske, ali to nije dovoljno, jer ono što je Ćirilov konstantno radio na Bitefu jeste prisustvo vanevropskog pozorišta i kultura. Ako je neko imao senzibilitet za sve ono što se upravo danas događa, a to je dolazak ljudi iz Azije i Afrike, onda je to bio Ćirilov. Spisak predstava koje su reprezentovale svetove, i individualnosti u njima, naravno, zaista je impresivan. Svest o tome da bela i hrišćanska kultura nisu jedine na svetu. Kao i prisustvo predstava u kojima su se sastojale kulture drugih civilizacija, od Bruka do Barbe i nadalje.

„Jovanovim odlaskom Bitef je postao glineni golub u zabavnom parku srpske kulture“, kaže Anja Suša.

Dvostruko, stostruko bolno, zato što je tačno. Bitef je ostao sam, i za njega će se boriti. Kao što je, uostalom, i sve drugo postalo plen i borba za vlasništvo nad stvarima i ljudima.

Kao i Anja Suša ne znam tačno šta znači merenje Bitefa jednog u odnosu na drugi, ovogodišnjeg u odnosu na prošlogodišnji, pogotovo ako se to merenje izvodi utiscima ili atmosferama, sem ukoliko se ne misli da je Bitef „brend“, kao što reče gradonačelnik na ovogodišnjem otvaranju Bitefa,“brend“ koji se meri količinom slavnih stranaca u Beogradu. Tu smo kod tanke linije između ravnopravnosti i kolonijalizma, i to je ono što je u kulturnom smislu zastrašujuće, a ne „strašno, strašno“ kao što Anja Suša krsti komentare koji se mogu nazvati malograđanskim, kao što su to upravo i komentari na rupe i blato po gradu, na sve ono što niko neće da očisti, digne, učini. „Strašno, strašno“, za sve nepravde i grdno što živimo.

I sama Suša nastoji da zastupa ovogodišnji Bitef njegovim uspehom kod međunarodnih kritičara. Da, uvek nam je bilo potrebno da neko „sa strane“ prepozna da smo dobri, da nas to verifikovanje podrži u sredini sa poslovicom „niko nije prorok u svom selu.“

Možda će zvučati nategnuto, ali nije, u našoj današnjoj pregovaračkoj situaciji u odnosu na Brisel sadrži se iskustvo koje se moglo učiti od Bitefa, ili odnos prema Bitefu pokazuje naše današnje stanje u pregovorima. Kako je došlo do takvih pregovora, do takvih odnosa, i do takve nužnosti umesto izbora. Do podaništva, a ne do slobode.

Zašto godinama, govorim kao svedok, naši „jedva čekaju da stranac ode da bi mogli, za svojim stolom i u svom bifeu, da nastave raspravu unutar „domaćih“ pozorišta, dotacija, interesa, ili o fudbalu. Zašto je svaki „spoljni“ saradnik u našim pozorištima neko „sa strane“.

Mihiz je to jednom sjajno objasnio Paolu Mađeliju, sve će sa njim biti u redu u našem pozorištu, samo dotle dok svi misle da je on tu privremeno, te da nikako ne treba da govori da će i da ostane.

Konsenzus je kod nas gadna stvar. Taj zvuk koji se nekako isposluje na neki znak. Na onaj znak koji je Ćirilov tako dobro znao kad je govorio da je dovoljno pred početak predstave reći „Značajno je što je balet spušten sa prstiju na stopalo“(Pina Bauš) pa ćeš taj odgovor dobiti posle predstave kada intervjuišeš publiku za bilten Bitefa. Ili, recimo, vremena u kojima je bilo dovoljno para da se štampaju katalozi sa svim stranim kritikama i teorijom; tada je bilo lakše pisati o predstavama na Bitefu, kada se moglo pročitati i šta su drugi pisali… Nije to manipulacija, već svest o „javnom mnjenju“ i javnosti.

U tom smislu, mislim i da je važno što autorski tekst Anje Suše nije izazvao polemiku, javnu, koja bi instalirala Bitef kao kulturni i umetnički projekat, i kao instituciju, od najšireg javnog značaja, stvaranu i održavanu po cenu najžešćeg osporavanja. To je zapravo još jedan pokazatelj nedostatka javnosti i javnog prostora; zaključani u svoje kuće, osvetljene bezbednosnim svetlima i alarmima, građani će održavati svoj mir, dok će na ulicama, po parkovima i javnim mestima boraviti stranci.

„Završio se još jedan Bitef, hvala bogu“, citira Anja Suša jedno mišljenje gledateljke koja se „oslobodila“ od Bitefa, iako predstave nije ni gledala. Tako nekako, oslobodili smo se od svih „drugih“ u svakom smislu, u svoji smo na svome. Sve te nekadašnje širine i dubine bile su prenaporne, terale nas na obrazovanje, na putovanje, na otvaranje, na emancipaciju u svakom smislu, od toga smo se „oslobađali“. Nije u pitanju i nikad nije bio u pitanju Bitef u prošlosti, već Bitef u stvarnosti, sada, ovaj Bitef, sadašnji Bitef je pitanje budućnosti. A to jeste napor za sve nas. „Uspomeni na Jovana Ćirilova“ je aktivan zadatak, i o tome selektorka Anja Suša govori.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari