Podrška SNS-u često ide preko 50 odsto, izjavio je direktor Ipsos stratedžik marketinga Srđan Bogosavljević. Vučića podržava dva miliona ljudi, dodao je ovaj guru političke statistike. Vladimir Goati, guru teorije političkih partija, izjavio je da polovina biračkog tela ne veruje ni u jednu partiju. Kad ukrstimo ova dva nalaza, i dodamo strepnju da je bez Vučića sudbina SNS cenzusno neizvesna, dolazimo do zaključka da je srpski višepartizam u ozbiljnoj krizi.

I da se odmah razumemo: Temelj političkog sistema su političke partije (kao temelj pluralizma), a ne „nezavisne institucije“, kako neko hoće da predstavi. Nezavisne institucije mogu da nastanu tek u razvijenom višepartizmu, kao što postaju zavisne sa njegovim slabljenjem. Omiljene teze o „partokratiji“ i „departizaciji“ su zavodljive (i pored često tačne dijagnostike), jer možda i iz plemenitih pobuda navode vodu na pogrešnu vodenicu. Umesto famozne departizacije, Srbiji je potreban proces privlačenja stručnih i odgovornih ljudi u partije. Ne može se politički sistem depolitizovati a da ne dođe do njegovog odumiranja – u lenjinističkom smislu reči.

U pravu je Nenad Čanak da Vučić nije diktator, čak ni mek. Iako mu autoritarnost nije strana. Pa zar mislite da bi jedan EXIT pristao da sarađuje sa „mekim diktatorom“, jer Vučić im je dao direktnu podršku. Ali, to ne znači da nismo u sistemu „dominantne partije“ i udrobljenih ostataka scene, što jeste turski i mađarski trend, ali je za demokratiju rizično. Ono što mene plaši jeste sumnja da se mi nismo snašli sa višepartizmom, pa ga sad prećutno odbacujemo. Na više načina: Na momente za jednu demokratsku zemlju nekulturnom podrškom Vučiću, politički banalnom verom da je „civilno društvo“ bitnije od partija nad kojima se ispoljava gađenje, za svesnog građanina konformističkom tezom „svi su oni isti“, eskapizmom u „bolju prošlost“, sabornim nihilizmom, najlakšim mogućim objašnjenjem – da su za sve krivi „žuti“ i tako dalje, i tako dalje.

Dakle, potrebna nam je renesansa višepartizma. Preduslov za to je da se shvate glavni problemi društva. Bar prva tri. Korupcija je tek treći na rang-listi. Prvi je nekompetentnost, drugi je hipokrizija – od „porodičnih vrednosti“ do Kosova. Advokati su u sudaru sa ministrom Selakovićem imali uspeha i zbog kompetentnosti, a da su im se pridružili i taksisti mogli su možda da izazovu i prevremene izbore. Ali, koliko je uglednih advokata stranački prepoznatljivo? Kad je tokom štrajka advokat Vladimir Gajić održao vatren govor pred Ustavnim sudom, jedan ozbiljan čovek mi je rekao -„e, to je onaj opozicioni govor iz devedesetih koji se izgubio“. Ali, devedesetih je višepartizam još pomalo bio zabranjeno voće – ljudi su išli u partije i iz ubeđenje, i iz ljubavi prema lideru, bili su spremni da ulože svoj profesionalni i lični ugled u partiju, a što je najvažnije – mnogi su bili spremni da daju pare za partiju. Tu ne mislim na tajkunske pare – jer su oni uglavnom davali svima – već na pare koje se daju samo svojoj partiji s kojom se identifikujete. Sve ove godine su sasvim razumljivo ogadile mnogim ozbiljnim ljudima politički angažman, a tek će teško ko sad olako da uplati pare na partijski račun od poštenih malih preduzetnika. Ima tu i ljudske zrelosti, ne samo pukog razočarenja.

U teškoj krizi višepartizma simulacija predsedničkih izbora je neka vrsta fingiranja pluralizma. Bajkovita bi bila borba bele i crne vile – Zorane i Sande. Sve je više antivučićevaca koji zaštitnika građana Sašu Jankovića počinju da doživljavaju kao lidera opozicije. Ali, takvih doživljaja sve je više i iz redova vlasti.

Na hipokriziju u svojim redovima i Vučić treba da obrati pažnju. Ponekad i na sopstvenu. Ako je cilj Zapada da mu obara (optimalizuje) rejting, kako smo onda ostvarili malu pobedu oko Trepče? Bar simboličku? Ako su njegovi čauši govorili doskora da nije nemoguće da će Mišković preko advokata da sruši vladu, znači li to da dogovor s advokatima podrazumeva i dogovor s Miškovićem? Ako predsednik Nikolić najavi novu platformu o Kosovu, pa posle o njoj nema ni reči, da li je to nečija hipokrizija ili možda čak „uznemiravanje javnosti“ na koje predsednik države ima zadnji pravo. Jorgovanka Tabaković sigurno nije nekompetentna guvernerka, ali Vučićeve vizije ponekad treba da prati i instinkt njegovih saradnika. Davnih dana je bivši guverner Radovan Jelašić upozoravao građane da ne uzimaju kredite u švajcarskim francima. Ako država pomogne dužnicima u francima, hoće li bar malo stimulisati i nas koji smo slušali Jelašića i izabrali evro?

Neću to da nazovem hipokrizijom, ali zbunjivanja ima i u građanskom aktivizmu. U opticaj je ušao jedan neprikladan termin -„okupacija“. Tako je „okupiran“ i prestonički bioskop „Zvezda“. Slažem se s Lenjinom da je film najvažnija umetnost. Često sam išao u „Zvezdu“. Tu sam čak gledao i Kill Bill Volume 1. Ali, tada smo ispred blagajne bili ja i još neki frik. Za dvojicu čudaka neće da puste film, pa smo kupili još tri karte da bi pogledali film. Jednom sam u „Zvezdi“ poljubio blagajnu, jer sam bio sam. Retko sam ovde nešto gledao a da nas je bilo preko deset u sali. Sad se pitam gde su bili svi ti ljudi? Pa, Panoviću, bili su mladi. Hm, niste me ubedili.

Sa Svetim Jovanom na neki način se završava srpski „feragosto“. Kad već pominjemo filmove, za blagdane posebno novogodišnje, uvek treba pogledati dva: Prvi je „Praznik u Sarajevu“ (1991) režisera Benjamina Filipovića po scenariju Abdulaha Sidrana. To je neka sarajevska varijanta „Poslednjeg kruga u Monci“ – saga o šanerima i jalijašima. Sve se dešava oko Nove godine. Ali, čeka se 1992. godina. I niko ne nazire rat u filmu. A slutnja se oseća. Vreme je dalo zlokobnu melanholiju koja verovatno i nije bila namera autora. Drugi film je „Smrt gospodina Goluže“ (1982) u režiji Živka Nikolića po scenariju Branimira Šćepanovića. Dovoljno pre Larsa fon Trira i Kokana Mladenovića videli smo šta je pravi „Dogvil“, šta je duh intriga, zavisti i mržnje, na koji nailazi čovek koji odluči da izvrši samoubistvo baš u toj varoši. I tamo se slavi Nova godina. I to ne bilo koja već 1941. Leka Bankrot (Pavle Vuisić) je u TV seriji „Više od igre“ pobedio na „Danu lažova“ sa sledećim rečima: „Gledajte, ljudi, ovu tortu. Gledajte i nagledajte se. Nećete je videti ni osetiti četiri godine. Gulićete buđavu proju i otimaćete se o svako njeno parče. Lagaćete, ali ne od besa nego od nužde. A dobijaćete ne kolače nego batine. Ali, neću više, dame i gospodo, i ostala šušo, ni o torti, ni o proji, ni o batinama. Ispričaću vam nešto lepo. Ljudi će se popeti na Mesec. Oni će tamo izvoditi besne gliste, a vi ćete da blenete kroz kutiju sa prozorčetom…“ Leka Bankrot je govor održao na takmičenju za „Lažova godine“ 1. aprila 1941. godine. Sve ove poruke opreza nećete čuti uz prozaične želje i hedonizam najluđe noći i potonjih dana. A stvarnost nije dobra.

Pazite ovu priču: Savamala je teška sredina za partijski rad, kako se i kaže u istoimenom filmu Žike Mitrovića iz 1982. Tamo sam morao da živim jednog letnjeg meseca u malom stanu sa visokim plafonima. Otvorio sam prozore i suočio se sa komarcima. Srećom, imao sam najbolji usisivač na svetu – „Sloboda“ Čačak. Star, ali ima cug. Našao je svakog komarca na plafonu. Tako iscrpljen zaspim, TV ostane da radi, dijalozi su bili jaki, glas Ljubiše Samardžića se probija kroz kakofoniju rulje, kad utom kroz san čujem neko lupa na vrata u gluvo doba noći. Skočim, na vratima dva pandura s baterijskim lampama, a iza njih u pidžami jedan dežmekasti stanovnik grada u koji je stigao gospodin Goluža. Prijava zbog buke (TV glasno radio). Rulja je u ekstazi. Srećna nova 1941. Postoje granični slučajevi kad se realnost i fikcija izmešaju. Kao kad je jedan moj zemljak u Bukovima, na putu Valjevo – Kosjerić, usred noći sredinom devedesetih godina prvo u gluvo doba noći video babu kako stopira, a nedugo zatim i četu partizana u jurišu. Ali, nema te halucinacije koju ne mogu da usisaju stari usisivači čačanske „Slobode“.

Pod uticajem Miroslava Lazanskog počeo sam da čitam Voltera, a povodom aktuelnog „sukoba civilizacija“. Prilično poučno i danas. Volter je bio deist – protivnik svih postojećih verskih učenja i dogmi, i sledbenik „razumne“ vere koja priznaje boga kao tvorca sveta, ali poriče svaki njegov uticaj i mešanje u ljudska dela, kao i besmrtnost duše. Volter je bio protivnik i ateizma. Cenio je Loka i Njutna. Ali, dok je Njutn mislio da je bog samo prvi pokretač, Volter je došao na pozicije da bog određuje funkcije zakonitog i logičnog poretka u svetu. Iako je bio doajen prosvetiteljstva, ideolog „trećeg staleža“ i veliki protivnik starog poretka, Volter je verovao u društvenu funkciju religije i to da ljude drži u stanju bogobojažljivosti, pa je govorio da boga treba stvoriti čak i ako ne postoji.

Kakav je odnos islama i postmoderne? Vidite da neke stvari teško idu. Ja i dalje mislim da je nešto najprostije i najpoučnije negde napisao Teofil Pančić: „Na Istoku Kuran, na Zapadu Duran Duran“. I to je jednostavno tako. I to treba tako prihvatiti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari