Poligraf ili „detektor laži“ je pseudonaučna, zastarela, pretenciozna i naprosto besmislena budalaština koja je u rangu sa astrologijom, tarot kartama ili gledanjem u pasulj. Što poligraf ne čini manje štetnim ili opasnim, pošto se upotrebljava kao sredstvo prinude ili pritiska. A u nedavnom korupcionaškom slučaju u Srbiji, i kao podlo sredstvo za političku borbu.

S tim u vezi, umesto da sumnjičimo, etiketiramo i ispod oka posmatramo one koji su odbili testiranje na poligrafu – nazovimo ih Bojan Pajtić, na primer – treba da im čestitamo. Zato što su odbili da učestvuju u nenaučnoj šaradi i obmanjivanju javnosti. Jer poligrafsko testiranje je nalik na srednjovekovno mučenje koje služi tome da iznudi priznanje, a ne da otkrije istinu. Ili tome da se osumnjičena veštica udavi ako je nevina, a da ispliva – pa da je spalimo – ako nije.

Naime i prvo, šta je zapravo poligraf? Uređaj ili aparat koji simultano meri tri banalne promene u ljudskom telu: krvni pritisak, disanje i znojenje. Dakle, u poligrafskom testiranju krvni pritisak se meri prostim meračem krvnog pritiska oko ruke, promene u disanju mere se pneumografom obmotanim oko grudi, a znojenje se meri jednostavnim elektrodama zakačenim na prste ili dlanove. Ništa spektakularno, ova „fensi“ aparatura, samo podeljena na tri različite ordinacije, postoji u svakom domu zdravlja na planeti, i ne predstavlja baš neko ozbiljno bavljenje naukom i svemirskom tehnologijom. Uostalom, poligraf je izmišljen još početkom 20. veka od strane Vilijama Marstona (poznatijeg po kreiranju kultne strip junakinje Vonder Vuman ili „Žene Čudo“), a zatim ga je 1920-ih unapredio policajac i pronalazač Džon Larson. I od tada se dizajn i smisao ovog aparata nije naročito menjao. Uzgred, inspiracija za poligraf Marstonu je bila njegova žena, pošto je primetio da gospođi skače krvni pritisak kada je besna ili ljuta. Međutim, problem, obmana ili laž poligrafa sastoji se u sledećem: u tvrdnji da se ove tri fiziološke karakteristike – krvni pritisak, disanje i znojenje – dramatično menjaju ili „skaču“ onda kada osoba laže. I da vešti „ekspert“ ili policijski ispitivač praćenjem skakutanja onih meračkih igli za štrikanje sa mastilom na vrhu može da provali laž kod nesrećnika umotanog u lepljive trake, elektrode i cevčice. Što već veze nema sa naukom, mozgom, činjenicama ili sa istinom.

Jer, postoje li dokazi o tome da poligraf zaista može da „detektuje“ laži? Ne postoje. A postoji li nekakva naučna formula ili naučni zakon koji svedoči bar o stabilnoj korelaciji između ovih fizioloških promena i laganja? Ne postoji. Hm, okej, postoje li onda bilo kakvi naučni dokazi o tome da bar poligraf-eksperti mogu da otkriju laž upotrebom ove drangulije sa većom verovatnoćom od laika koji koriste druge metode detekcije? Ne postoje. U jednoj naučnoj metaanalizi, „Forenzička 'Detekcija laži': procedure bez naučne osnove“ profesora psihologije i neuronauka Vilijama Ijakonoa iz 2001. godine stoji i sledeće: „Poligraf se zasniva na neverodostojnom skupu pretpostavki koji ga čine pristrasnim prema nevinim pojedincima, kao i jednostavnim za varanje od strane osoba koje su krive, a upotrebljavaju kontramere (…) Naučnici ne smatraju da je poligraf zasnovan na ispravnoj teoriji, da ima adekvatne psihometrijske karakteristike, ili da ga treba koristiti kao dokaz na sudu“ („Žurnal za forenzičko psihološku praksu“, 2001, br.1). I američka Nacionalna akademija nauka je 2003. godine objavila izveštaj „Poligraf i detekcija laži“, u kojem je istakla da je poligraf „nepouzdan, nenaučan i pristrasan“ instrument, nazvavši ga „pretnjom po nacionalnu bezbednost“. Istu stvar su utvrdile i Kancelarija za procenu tehnologije američkog Kongresa, kao i Američka psihološka asocijacija. Ovo je, dakle, „nauka“ na kojoj počiva logika poligrafskog ispitivanja. Nema je. A ne čudi ni to što Edvard Gelb, bivši predsednik Američke asocijacije za poligrafsko testiranje, ima – lažni doktorat.

Osnovna promašena i netačna premisa u vezi sa poligrafom je ta da ovaj aparat može da detektuje „laž“, kako mu popularno ime podlo kazuje. A jedino što ova mašina meri su promene u krvnom pritisku, disanju i znojenju, a i to čini poprilično grubo i odokativno. To jest, poligraf zapravo meri jedino uzbuđenost ili uzrujanost, a ne laganje. Ovo je problem zato što se možemo uzrujati iz sijaset različitih razloga: zbog nervoze, treme, zbunjenosti, stida, anksioznosti, straha, tuge, depresije, zato što (ni)smo popušili cigaretu ili popili piće, zato što nas je iznervirao šef na poslu, zato što je prostorija isuviše svetla ili mračna, zato što nam se ide u WC, zato što ispitivaču smrdi iz usta ili nije upario torbu i cipele itd. Što sve veze nema sa tim da li smo nešto ukrali, proneverili ili nekog povredili, odnosno sa „istinom“ ili „laži“ koju ispitivač nastoji da „detektuje“. Poligraf naprosto ne (može da) razlikuje da li smo uzrujani zato što lažemo ili smo uzrujani zbog nečeg drugog ili osmog. Ali može da učini da nevini nadrljamo, ako nas testiraju nervozne.

Zatim, neko je naprosto dobar lažov. Takvi se ni ne stresu kada slažu, ili sami ne veruju da lažu, pa tada ni ne mrdaju one antene ili mastiljave žbice. Zapravo, psihopate, sociopate, špijuni i profesionalni kriminalci najčešće glatko prolaze poligraf – a upravo oni su ti koje bi valjalo „uhvatiti“ u laži i kratkim joj nogama. Na primer, čak osam Amerikanaca koji su radili kao špijuni za Sovjetski Savez tokom Hladnog rata sa lakoćom su prošli poligrafsko testiranje. Isto je bilo i sa najvećim masovnim ubicom u Americi, Gerijem Ridžvejem, koji je 1980-ih godina zadavio, a zatim i silovao, 49 žena i devojaka. Ridžvej je svojevremeno bio priveden, prošao je poligraf i pušten je na slobodu, sve dok nije uhapšen 20 godina kasnije. Ovaj put na osnovu DNK, dakle ozbiljnih dokaza. U tom međuvremenu je ubio još sedam žena. I tada je priznao ubistvo dvadesetak žena više od pripisanih (najmanje 71 ukupno), navodeći da ih je ubio toliko da je u jednom trenutku prestao da broji. Da li mislimo da se ljudi koji rade zaista užasne i gnusne stvari potresu pred nekakvim poligrafom? Hladnokrvne ubice će ostati hladnokrvne i kada im mere disanje, znojenje i krvni pritisak.

Konačno, problem sa poligrafom je i u tome što on ne nudi objektivnu meru uzrujanosti za „istinu“ ili „laž“, već tu meru subjektivno određuje nesrećnik koga ispituju. Šta to znači? Svako poligrafsko ispitivanje sačinjeno je i od niza irelevantnih i kontrolnih pitanja. Irelevantna pitanja su ona poput „Koji je danas dan?“ i „Kako se zovete?“, dok su kontrolna pitanja namenjena tome da nas namerno iznerviraju ili uznemire, ali nemaju veze sa predmetom ispitivanja (tj. potencijalnom krivicom za koju nas sumnjiče). Ova kontrolna pitanja su obično nelagodna, poput „Da li ste nekada ukrali nešto iz kancelarije u kojoj radite?“, „Da li piškite u kadu kad se tuširate?“, „Da li ste nekada slagali da se izvučete iz nevolje?“ itd. Ispitivač tada pribeleži nivo uzrujanosti zbog kontrolnog pitanja, a nešto kasnije postavlja „relevantno“ pitanje za slučaj i onda meri razliku između ta dva. Ukoliko je razlika značajna, tj. nivo stresa je veći i od iživciranosti zbog kontrolnog pitanja, zaključuje se da naš junak laže na onom relevantnom. Iako ovo deluje zgodno ili pametno, zapravo nije. Pošto smo sami sebi mera za laž – to znači da sa lakoćom možemo prevariti poligraf. Naime, uopšte ne moramo da budemo psihopate da bismo prevarili poligraf. Kao i u slučaju svih ostalih pseudonaučnih budalaština, i ovu je neobično lako raskrinkati. S tim što za poligraf ne moramo ni da koristimo mozak, već – guzicu.

I sada kolumna postaje upadljivo praktična i neprimereno savetodavna: kako prevariti poligraf? Sve što treba da uradimo jeste da se namerno „uzrujamo“, tj. da veštački izazovemo uvećano znojanje, ubrzano ili nepravilno disanje, te lupanje srca. Zvuči teško, ali nije. Ovo je najlakše uraditi, pa, dužim stiskanjem sfinktera, odnosno mišića anusa. Baš kao da stiskamo da se ne uneredimo, kad ili ako je nužda pritisla. Slobodno, stisnimo dotičnog na desetak sekundi i videćemo kako nam se puls uvećava, disanje menja, a možda i znoj obliva. Alternativne tehnike su griženje za jezik, kvrčenje prstiju na nogama, ili prosto razmišljanje o strašnim ili opasnim stvarima, poput padanja sa vrha zgrade. Iako nema efikasnije tehnike od ove pozadinske ili zadnjične. I sad, ovo je važno uraditi na spomenutim „kontrolnim“ pitanjima, a zatim se što više opustiti na tzv. „relevantnim“ pitanjima. Dakle, ovako: pitaju nas nezgodno pitanje koje nema veze sa zločinom za koji nas sumnjiče („kontrolno pitanje“) – stiskamo guzicu i kažemo istinu. Pitaju nas nezgodno pitanje koje ima veze sa onim što smo zgrešili („relevantno pitanje“) – opustimo guzicu i slažemo. Na ovaj način veštački postižemo da mereni nivo stresa ili telesne uznemirenosti na kontrolnom pitanju ode uvis, pa stres na relevantnom pitanju (koji se i meri) – neće biti mnogo viši. I proći ćemo test, iako smo lagali.

Ali, sačekajmo sa pljačkanjem banke sad kad smo naučili nešto. Ako mi sami nizom stiskajućih tehnika možemo prevariti poligraf, isto mogu da urade i ispitivači. Ciljanim postavljanjem pitanja tako da se uzrujamo baš kada (njima) „treba“, i ne naročito vešti istražitelji mogu učiniti da padnemo test, čak i ako smo nevini kao opatica. Niz pitanja poput „Da li ste imali seksualne odnose sa vašom majkom?“, „A ćerkom?“ itd. posebno ako su praćena slikovitim i gnusnim opisima, verovatno će nas uzrujati i razbesneti do nivoa do kojeg ćemo i na narednom pitanju („Da li lažete u vezi sa reketiranjem firme koja gradi vetroparkove?“) biti i ostati uzrujani. I pasti na testu. I sama najava poput „Sada ću da vas pitam nešto veoma lično i uznemirujuće“ najčešće izazove nervozu koja iskrivi rezultat, kakvo god pitanje usledilo. Jednostavno, poligrafsko ispitivanje počiva na triku, prevari pritisku ili obmani, a ne na činjenicama ili na nauci. I upotrebljava se upravo u te svrhe – da bi se zaplašilo, iznudilo stvarno priznanje, te uticalo na neuku porotu, sudiju ili javnost.

Na kraju, ne moramo ni da znamo sve ove detalje, bar ako ne planiramo neko nepočinstvo. Dovoljno je samo malo zdravog razuma i kritičkog mišljenja. Zapitajmo se, da stvarčica kao što je „detektor laži“ zaista postoji, i funkcioniše, ne bi li to već odavno i posve dramatično izmenilo naše pravne sisteme, naša društva, naše svakodnevne odnose? Čemu sudski postupak, čemu dokazi, tužioci i advokati, ukoliko okrivljenog možemo turiti na aparat i za pola sata saznati istinu? I zar ne bi svaka kuća i dom imala po jedan, pored usisivača, televizora i veš mašine? Supružnici ili partneri koji sumnjaju na preljubu, roditelji koji sumnjaju da im se dete drogira, profesori koji sumnjaju da studenti prepisuju, poslodavci koji intervjuišu kandidate za posao, diplomate koje mire zavađene strane, novinari koji intervjuišu političare – svima njima bi se isplatilo da sa sobom nose po jedan priručni „detektor laži“ i rešavaju sumnju, radoznalost ili brigu brzo i efikasno. A toga nema i to se ne dešava. Zašto? Zato što je, neka Orvel sačeka, još uvek naprosto nemoguće otkriti laž i obmanu na naučno objektivan način. Ideja o tome da jače lupanje srca ili znojenje dlanova sa sigurnošću znači da lažemo samo je uporni i nenaučni mit. A poligraf je samo još jedno pseudonaučno i pristrasno sredstvo koje svojim misterioznim žvrljotinama, lepljivim trakama, gumenim cevčicama i trepćućim lampicama treba da zbuni, zaplaši i zaseni prostotu. U pitanju nije tehnološki „serum istine“, već psihološki pendrek. Samo sadizam pod sponzorstvom države i njenog aparata sile koji mahom uništava živote i karijere nevinih. Krajnje je vreme da detektujemo laž nazvanu poligraf. I da vežbamo zadnjicu, zlu ne trebalo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari