Poslednjih dana kupovala sam, redovno, u znak solidarnosti s Mojom Francuskom, „Le Monde“. Na pultu gde stoji šareniš užasnih, frivolnih tabloidnih naslova, domaćih i stranih, crno-bela naslovnica „Le Monde“, gde piše „Marcher contre la terreur“, činila je da za trenutak zadrhti srce i ispuni oči suzama ponosa, na samu pomisao da se ceo svet, sve religije, svi ljudi solidarišu protiv ubijanja drugih ljudi u ime ma čega.

Kao kad hotimice naivno, najčistije slušate „Internacionalu“. I to, solidarnost protiv ubijanja jedino je nesporno u celoj ovoj priči. U tom smislu, da, Je suis Charlie, jer da u tom času nisam Charlie, bila bih Adolf, Staljin, ili nešto slično.

Ali tu se svaka identifikacija svetskih vodećih političara – koji su, što pozdravljam, marširali Parizom – sa žrtvama terorizma, novinarima časopisa „Charlie Hebdo“ apsolutno završava i prekida. Žrtve iz „Charlie Hebdo“ žrtve su koje pripadaju savremenom čovečanstvu, možda, ako ih iko ima pravo svojatati, pripadaju istinskim pacifistima, ili ne pripadaju nikom. Toliko o njima, slava im i nezaborav. Ali…

Džaba mudrujemo. U svetu ogrezlom u teror i zlo, nema adekvatnog odgovora na pitanje šta s jednim (islamskim) terorizmom koji za posledicu ima nedopustivu islamofobiju u zapadnom svetu i drugde, a šta s drugim („dopustivim“) terorizmima, o kojima se donose odluke u visokim većima SB UN, a koji za posledicu nemaju nijednu fobiju, nisu čak ni imenovani kao krivci, a u imenu je sve, zar ne? Postoji, doduše, to nešto, što se zove antiglobalizam, ali sam termin je odveć disperzivan, odveć široko upire prst u nekog apstraktnog krivca, da bi ma kome stvarno smetao. Tako se vraćamo prastarom novozavetnom pitanju prilikom kamenovanja prostitutke: „Ko je nevin neka prvi baci kamen?!“

Tako gledajući, a iz ugla naše balkanske krčmice, šta se ovde moglo uraditi više od očekivanog, toga da svako što pre okači sebi „target“: „J suis Charlie“? Oni koji su za vreme bombardovanja Srbije nosili „target“ na majicama, poručujući NATO: „Udrite, i ja sam meta“, smatrani su budalama od strane onih koji danas viču da su „Charlie“. A oni što su nosili „target“ viču da oni nisu „Charlie“ jer je NATO kriv za sve. I jedni i drugi su samo jako antipatični antiempatičari, i srećna sam što u obe grupacije nemam prijatelja.

Pitam se (čitam sve ovih dana) opet, otkud na sajtu Radija Slobodna Evropa da se nađu sve nekako ovakvi komentari vernih slušalaca:

„Ne treba zaboraviti da su sva tri atentatora (na Charli Hebdo) Francuzi, rođeni u Parizu oko 1980, da je Sirija pod diktaturom Asada bila jedna mirna zemlja i

da je Francuska sve učinila da Siriju (kao i Libiju) destabilizuje. „Ne treba zaboraviti ni da su Francuzi poslali Homeinija u Iran da je Zapad uništio tri laičke i sekularne zemlje (Irak, Libiju i Siriju) gde verskim fundamentalistima nije bilo mesta.“

Ko je predstavljao SAD na maršu u Parizu? Ne sećam se, neko jeste, podsekretar prvog sekretara ili tako neko. Da li će SAD, ako se svet ikada opameti, pokušati da veći deo odgovornosti za proizvodnju terorizma, ne bez dokaza, prebaci malo u dvorište svojih evropskih prijatelja iz Alijanse?

Zato, ako baš ništa ne možemo mi ovde smešno zaokupljeni Pinokijem, pa umuknite bar s kritikama na to što je Reis Kavazović Islamske zajednice iz BiH, na primeren način i koliko je mogao, osudio terorizam, kao i muftija Zukorlić, uostalom, i na ismevanje patrijarha Irineja jer je pozvao da se suzdržimo od crtanja Muhamedovih karikatura. Pa, za ime sveta, kako god to bilo nedopadljivo jednima ili drugima (ovo patrijarhovo diskutabilno zbog ljudskog prava na slobodu izražavanja), i niko ih neće poslušati, zamislite samo region pola sata kasnije, da su reagovali obrnuto? Čemu bi to vodilo? Ko to priželjkuje? Huškanje na mržnju i rat se nastavlja….

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari