Ivica Dačić za sada ima sasvim optimalnu kampanju: Razumljivo, bez srbovanja kao nekad, Briselski sporazum se diskretno navodi kao lični žrtveni primer na oltar nacionalne odgovornosti nasuprot avanturizmu. „Afera Lazarević“ i ostali meandri „afere Banana“ se relativiziju odbrambenim pokličima „da nema nedodirljivih“. Ali se zato zaigralo na levicu. Malo oportuno, malo eskapistički.


Pomalo i konceptualno, lider SPS je na Univerzitetu Megatrend nadahnutim govorom obeležio 116. godišnjicu Marksovog Komunističkog manifesta. Dačić se zapitao gde su danas proleteri, zapitao se ima li danas revolucionara kao što su Če Gevara, Lenjin, Ugo Čavez, naglasio da svet u krizi ideologija traži teorijske kompromise – spajanjem najboljih ideja kapitalizma i socijalizma. Ne možemo ćutati dok tranzicija jede svoju decu, naglasio je lider socijalista. On sigurno zna koliko je lako rušiti socijalizam na ikonografskom nivou, a koliko je to teško u sferi rada i kapitala. Zato i jesmo svi (većina nas) pomalo socijalisti. Zna Dačić odlično da je egalitarizam i dalje opsesija širokih slojeva ovog društva, ali je i utisak da ovaj vešt političar prilično deluje uverljivo kada govori o levici, uprkos svim „levim skretanjima“ u njegovoj partiji – od paktiranja sa nacionalizmom do lopovluka. U bilansu „briga za čoveka“ mora biti jača. Dačić ponekad deluje i nonšalantno kada komentariše „slučaj Lazarević“ jer one kojima se Ivica obraća to teško da mnogo i zanima. Mislim, zanima ih kao Vučićeve fabrike čipova. A tih moguće da ima za drugo mesto. To iritira sve konkurente za Vučićevu prvu pratilju.

Pogledajte ponovo kako je Zvonko Lepetić bio briljantan kao predsednik seoskog mesnog odbora – drug Radiša, u filmu Gage Antonijevića „O pokojniku sve najlepše“. Radnja se dešava u selu Gornji Jaukovac, u ranoj fazi YU-komunizma. U sklopu ubrzane industrijalizacije i elektrifikacije, po uzoru na sovjetski model, direktiva je da se napravi rudnik u selu. Jedina garancija isplativosti takvog projekta je ta što se neki komunistički drug, koji je poginuo dok je dinamitom lovio ribu, još kao mali tu igrao, tako da su mu sve ruke bile garave. Međutim, od ekonomskog boljitka bitniji je onaj ideološki – da se uguši reakcionarno seljaštvo (koje kuluči na izgradnji rudnika), te da se od njega napravi klasno podobni proletarijat. Otpori su žestoki. Ili kao što kaže Radiša „reakcija se budi, klasna borba se zaoštrava“. Kaže Radiša sa leđa, i Tankosavi (udovici onog druga koji se igrao u rudniku), „sad ili nikad“, ali to već nema toliko veze s dijalektičkim materijalizmom. Na nečiju sugestiju da je Marks neke stvari već razjasnio u „Kapitalu“, klasno svesni drug Radiša odgovara da mu dođe da se jedno poslepodne zatvori u kuću i „pročešlja taj Kapital“.

Eto, svetska ekonomska kriza i srpska tranzicija u sklopu nje su učinile da ova Radišina rečenica više i nije baš tako smešna. Uostalom, evo šta je Marks napisao na stranicama te knjige koju su neki prerano proglasili kupusarom: „Vlasnici kapitala i biznismeni će kod radnika podsticati i stimulisati potrebu da kupuju njihovu skupu robu – stanove, kuće i tehnologiju, obavezujući ih pritom da ulaze u skupe hipotekarne kredite do nivoa neizdržljivosti. I na kraju, ti neplaćeni dugovi će izazvati bankrot banaka, koje će morati da budu nacionalizovane, pa će država onda krenuti putem koji vodi u komunizam…“

Kad sam januara 2007, pa ni godinu dana pre njegove smrti, radio intervju sa praksisovcem Milanom Kangrgom, on mi je delovao kao zadnji romantik na ovom svetu. Ali, sad, kad se setim da je na moje pomalo cinično pitanje – u kom je danas stadijumu kapitalizam, odgovorio „tačno u poslednjem“ – to zvuči prilično zlokobno. I to kao eho. Rehabilitacija Marksa je, naravno, uslovna i ne znači povratak vere u realni socijalizam. Pa ni egzibicionista kao što je Slavoj Žižek, kad etiketira „oportunu demagogiju“ i za sebe tvrdi da je „ortodoksni lakanovski staljinista“ ili „lenjinista“ (jer ne pristaje na istoricističku dogmu da kapitalizam nema alternativu), ističe da nije budala koja mašta o novoj komunističkoj partiji. Naprotiv, on apostrofira svoju mnogo tragičniju intelektualnu poziciju; divi se dometima kapitalizma (i u privredi, i u ljudskim pravima), ali ukazuje na ljude „bez uloga“ (često i bez papira), na deliričnu poziciju Bila Gejtsa (jer ni Marks ni Lenjiin nisu predvideli Majkrosoft i Gugl), na biogenetiku i nove Černobilje, dakle na sva ona pitanja na koja globalni kapitalizam, i globalna demokratija ne nude rešenja.

Dakle, hoću da kažem da Dačić treba da nastavi da se ponaša levičarski, ali da tu mora da bude malo moderniji. Na primer, u svoje predavanje na Megatrendu mogao je da uključi i delove iz nedavne analize čuvenog američkog časopisa Rolingstoun u kojoj su sažeta Marksova predviđanja kao proročka. O ovom stadijumu globalizacije Marks je pisao još 1848. Govorio je i „izmišljenim potrebama“, o tendenciji kapitalizma da određuje visoku cenu proizvodima koji nisu preko potrebni, što će voditi „nehumanim, sofisticiranim, neprirodnim i izmišljenim apetitima“. Posle ajfona 4, stvara vam se potreba za verzijom 5, i tako dalje, kako navodi Rolingstoun. Tačne su bile i teze o monopolima i rezervnoj armiji industrijskog rada.

Dalje, pred studentima za Dačića bi bilo marketinški pametno da je analizirao novi impresivni Skorsezeov film „Vuk sa Volstrita,“ koji je po mišljenju filmskog kritičara Milana Vlajčića „zapanjujuće marksistički“, mada i delom nenamerno paradigmatičan kroz jednu u suštini hedonističku priču.

Mogao je Dačić i da se pozove na profesora i kolumnistu Gardijana Geja Stendinga, koji je „otkrio“ prekarijat – novu klasu u usponu. To je upravo odgovor na Dačićevo pitanje sa Megatrenda – gde je proletarijat? U toj novoj klasi – prekarijatu – jesu i radnici firmi u restruktuiranju (ako ćemo po radulovićevski), ali i mladi i obrazovani ljudi koji su prezaduženi i sa kreditnom iluzijom blagostanja. Stending govori o „fleksibilnoj eksploataciji“. U nehomogenom prekarijatu gde solidarnost (kao ideja levice) nije uvek obavezna, najopasniji je njegov deo koji čine ostaci stare radničke klase koji slušaju sirene desnice. Otuda i rizici – od revolucionarnosti (u Marksovom smislu) do reakcionarne uloge prekarijata.

Marksistički preciznije, prekarijat je još klasa u nastajanju, ali još nije klasa za sebe. Vlade desnog i levog centra, bogati i srednja klasa, preziru prekarijat jer se on suštinski konstituiše na idejama Francuske revolucije – sloboda, jednakost, bratstvo. Problem je što aktuelna levica i sindikati ne mogu da predstavljaju prekarijat jer je i ta klasična levica upala u zamke „faustovske pogodbe“: Krediti su odložili propast; zbog glasova levica je morala zadržati radna mesta, a nije bila u stanju. Levica je izgubila integritet i postala manipulator. Otuđenje se pojačalo.

Vidi li gde inspiraciju Dačić u svemu ovome, pokazaće vreme. S tim da u okvirima velike vučićevske koalicije postoje dve levičarske partije: Ako je Ljajićeva to i pomalo „formalno“, ko može da se zakune da Vulinov Pokret socijalista nema ambicije da sutra očerupa SPS i uzme njene zdravije delove. Pa zar akademik Mihajlo Marković nije osnivao i SPS i Pokret socijalista. A šta ako Vulin sutra bude ministar rada i socijalnih pitanja u Vučićevoj vladi? Kako će ovaj Če Gevara da se odnosi prema prekarijatu i „bolnim reformama“ jedne vlade koja mora biti liberalna ma koliko se trudila da bude socijalno odgovorna. Možda će kao u slučaju Kosova da podnese ostavku, pa da je posle povuče. Ili će biti na strani prekarijata?

Bar zbog teorije otuđenja i neoborive teze o protivurečnom karakteru društvene proizvodnje, Marks ne mora uvek biti bestseler, ali će za pametnog čoveka uvek biti poučan i inspirativan klasik. Uprkos iskustvu realnog socijalizma. Eto, pored veronauke i građanskog vaspitanja, možda nije zgoreg u škole po Srbiji uvesti i marksizam kao fakultativni predmet. Bar je fensi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari