„Padaj kišo, blago meni,



da livada ozeleni,



reče jedna zdrava krava.“



(Ršum)


Smatram da je afera s mlekom, šta god joj je uzrok, istina, cilj ili sredstvo, pojavni oblik meke fašizacije društva. Zapitajte se šta su nam (građanima) uradili ciničnim udarom na mleko, a bez posledica po političku kastu. Šta je to?

„Ne pristati na postojeće kalupe političkog ponašanja, biti nepredvidljiv za vlast: „demokratska duhovitost“ je ono što nam treba, ne „demokratizacija“, isušena i bez pravog značenja. „Za to su zgodne tajne škole, neinstitucionalni prenos znanja, supkulture.“ Već danima iznova iščitavam ovu rečenicu, koju je Svetlana Slapšak izrekla pre nekog vremena u intervjuu „Monitoru“.

Čitam u poslednje vreme unatrag. Sve starije intervjue. Sa ljudima kojih je sve manje u javnosti, a koji su nekada predstavljali neosporne autoritete na čije smo ocene i reči čekali, razmatrali, ispravljali svoje postupke naučeni, upućeni da se popravljamo. Neki od tih ljudi otišli su i fizički, neki nisu zanimljivi, jer su dosadni, dosadni su jer su pametni, obrazovani, ne mrze, ne vređaju. Kada ih negde i vidimo ili pročitamo neki tekst koji su napisali, intervju koji ponekad daju, to gotovo da izgleda kao alibi za jedan sistem čije ustrojstvo ide za gajenjem banalizacije, ili za stvaranjem novih, lažnih arbitara, lažnih idola, koji se odlično razumeju i sa estradnim umetnicama i sa estradnim politikantima, a svi skupa imaju tzv. uticaj na nesretno javno mnjenje. I ne vredi više kukati nad tim. Ali, šta činiti?

Ne znam. Afera sa mlekom pokazala je da smo kao država dotakli ispod dna i nema dalje. Jer mleko nije apstrakcija, pa da politikantstvo može da se provuče. Mleko je najnasušnija konkretnost, ali to nije zaustavilo političare. Jedni su pili mleko pred kamerama, drugi su odbili da piju mleko pred kamerama. Treći kažu, odlučite sami da li ćete piti mleko ili ne. Kao da je reč o kampanji „pušenje ili zdravlje – odlučite sami“.

Mleko nije porok. Mleko je hrana. Hranimo njime decu, stare, bolesne. Za mleko se u mom detinjstvu govorilo: „Šolja mleka i u krevet na spavanje“, jer je mleko dobro za dečiji san. Ili: „Pij mleko ako hoćeš da porasteš, da imaš zdrave kosti i zube.“ Jer je mleko puno kalcijuma. Sada nam kažu da je mleko otrov. Sada nam kažu da nije otrov, nego se njime ruši Vlada. Sada nam kažu možda jeste možda nije. Ako je takva „politika mleka“ moguća, onda je apsolutno sve moguće. I dalje nema mesta pitanjima kako je moguće da smo se onako ponašali devedesetih, kako je moguće da je 5. oktobar završio kako jeste, kako je bilo moguće ubistvo premijera. Nisam sigurna da je političarima – bilo da je reč o konstrukciji, polukonstrukciji, udruženoj konstrukciji, laži ili istini – jasno ovo: Radite nadalje šta god hoćete, očito je da možete, očito je da će vam jedno vreme sve prolaziti, jer nažalost imate i mentore i medijske poslušnike, ali ne očekujete da će posle udara na mleko ikada više išta biti isto.

Možda je neko pogrešno procenio da aferom „mleko“ može da zatomi afere koje su isto tako neoprezno otvorene u želji za jeftinim sticanjem političkih poena, pa kad se videlo da se ishitrilo, neki genije je smislio udar na sigurnost roditelja da li deci smeju davati mleko ili ne. I to u Srbiji u kojoj ogroman postotak dece i nema tu jednu čašu mleka sa kojom se poigravaju obesni političari pred TV kamerama.

Hleb i mleko su osnovne životne namirnice. Naše bake verovale su da je greh bacati ih. Sada više niko ne veruje da je greh zloupotrebiti ih. Nemoguće da je afera mleko manje značajna od afere „krimići i tajkunčići“, nemoguće, ako je istina da to nije vrh priče o korupciji, nemoguće da ako nije istina neko smesta ne bi morao biti uhapšen zbog nedopustivog uznemiravanja građana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari