Časopis Gradac baš ne može da omane. Pre nekoliko dana iz štampe je izašao tematski broj posvećen rok-legendi Džimu Morisonu. Sad će se srpski snobovi namrštiti. Morison u Gradcu! Na šta to liči! Opadanje kriterijuma. I pročaja. Ali snobovi, kao i obično, nisu u pravu. Broj je izvanredan, jedan od boljih u poslednjih nekoliko godina. A sada ćete čuti i zašto je tome tako.

Fenomen Džim Morison (skupa sa grupom Doors) beskrajno je mnogo složeniji od otrcane tabloidne sage o nadobudnom i talentovanom momku koji prekonoć uspeva u životu i koji se – ne uspevajući da podnese teret slave i novca – odaje pijenju droge, alkohola i svakonoćnim karambama sa devojčurcima iz takozvanog bekstejdža. Priređivač Savo Stijepović vispreno je uočio i još visprenije izbegao beslovesne zamke rok-mitologije i izborom tekstova čitaocu ponudio uzbudljiv zbornik o jednom vremenu koje je Morisona ekspresno vinulo do zvezda, da bi ga vrlo brzo (i još za života) sunovratilo u pakao. O kom vremenu govorimo? Reč je o „ludim šezdesetim“. Bilo je to doba prepuno energije i optimizma. Osetio se taj duh čak i ovde, na Balkanu, govorim to kao svedok, jer ga se srazmerno dobro sećam.

Šta je, dakle, bio motor te energije i tog optimizma? Eh, šta? Naivna vera da se od govneta ovog sveta – a uz pomoć LSD-ja, „širenja percepcije“, besomučnog „vođenja ljubavi“ i još besomučnijeg slušanja muzike – može napraviti ukusna pita. Iz rečenog nipošto ne treba izvući zaključak da je Džim Morison bio neki površni prangijaš. Daleko od toga. Bio je to obrazovan, talentovan i veoma načitan momak. Njegova, recimo, lektira obuhvatala je autore poput Blejka, Ničea, Ambouza Birsa, pa čak i nekih srednjevekovnih pisaca. Osim toga, bio je autor stihova koji bi mu – da je vodio sređeniji život – sasvim sigurno obezbedili mesto u antologijama američke poezije.

Morison je nažalost imao peh (nije, uostalom, jedini) da poveruje da se od zabave – što rok jeste bez obzira na to koliko ga neki saterivali u kulturu – može napraviti ideologija koja će iz osnova promeniti svet. Takođe je, čini mi se, poverovao da bi on mogao biti guru tog i takvog sveta. Stil života ga je, da kažemo, neprestano učvršćivao u toj veri, a realnost ga je neprestano upozoravala da se okane iluzija. Što Morison nije mogao! A verovatno nije ni hteo! Možda baš zato što je uvideo da su i „menjači sveta“ isti kao i svet protiv koga su se „borili“ dok se nisu dokopali para. Cenjenom čitalačkom publikumu preporučujem da ode u knjižaru i kupi najnoviji Gradac. Takođe mu preporučujem da iz naftalina izvadi film Olivera Stouna „The Doors“, jer se u njemu može videti ono što se u Gradcu može pročitati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari