Krvav je kolumnistički leb. Ne zato što je teško pisati; nego zato što je čitati novinčine serbske muka duhu, a bez toga nema ni pisanja ni kolumni.


Samo što juče poslah u redakciju tekst o pogubnosti emotivnih veza između srpskih državnika i srpskog naroda, naleteh u mojoj omiljenoj žutari, Blicu, i na dokaz mojih marksističkih teza – na tekst (ljubavne) pesme posvećene Overlordu Vučiću, kantautorke Marije. MaXime, za koju ranije nisam imao čast čuti. Da li će Overlord umeti da peva kao što je Marija pevala o njemu, to je već filozofsko pitanje, ali ne mogu da se uzdržim a da sa vama, čestnejši publikume, ne podelim uživanje u nadahnutim Marijinim stihovima. “Dajmo mu mandat da nas sve vodi” – peva razdragana Marija – “On je Vučić Aleksandar/ On je Vučić Aleksandar/ Dajmo mu mandat da nas sve vodi/ Vodi ka pobedi, državnoj istini/ jer voli svoju zemlju/ On voli svoju Srbiju/ Zbog njega ćemo ući u Evropsku uniju/ Gledaj, gledaj, Vlado ti, ko te sada vodi/ Srbin veliki čovek narodni/ On je Vučić Aleksandar/ On je Vučić Aleksandar.”

Ako me pamćenje ne vara, Overlord je jedini srpski vladar, ne računajući Tita, koji je imao čast da bude opevan, mada, sa čisto zanatske tačke gledišta, Marijina versifikacija donekle zaostaje za besmrtnim stihovima “Druže Tito, bjela lica, kad ćeš doći do Užica”, tako da opravdano sumnjam da će MaXimino egzaltirano pojanje “zaživeti u narodu”. Ali -uvek ima ono “ali” -ne bi me začudila ako Marija MaXima naglo uspe u životu, a naročito na Pinku.

Kad smo već kod srpskih vladara, sećate li se koliko sam puta ovde pisao o zamenjenim ulogama srpske države i srpske crkve, o srpskim državnicima koji se bave ljubavlju, pravdom, nepravdom i pročim metafizičkim entitetima i o arhijerejima koji se upuštaju u tržišnu privredu. I tu su mi tezu jučerašnje novine dokazale. Čitam tako – i ne verujem očima – da je episkop šumadijski (ime i br. lične karte poznati redakciji) smenio igumaniju sedmovrate Žiče. A zašto? Da se igumanija nije ogrešila o manastirski tipik, da nije podlegla artemijanskoj jeresi, da nije, daleko bilo, nešto zabrljala. Jok, more. Nije uspela da sakupi trideset hiljada evra, sumu koju je vladika odredio kao godišnji harač i – šta? – kako šta – episkop je postupio po zakonima tržišta i najurio igumaniju koja će, pretpostavljam, biti zamenjena nekom efikasnijom. Opevani Overlord ne bi postupio tako, on bi, belćim, rekao: “Ne dam igumaniju, ja preuzimam odgovornost, meni, uostalom, ne trebaju tih trideset hiljada evra.” A zašto trideset hiljada evra trebaju monahu zavetovanom na siromaštvo, to je već stvar za raspravu na Svetom Arhijerejskom Sinodu. Ima li izlaza iz toga? Ima, naravno. Overlorda za igumana, episkopa za premijera. I Bog nas veselio.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari