Možda definitivni filmski izraz ambivalentnih nada i strahova, te globalnih grešnih zadovoljstava sa početka 1990-ih je erotski triler „Basic Instinct“ Paula Verhovena iz 1992. godine. Poznatije, ali sporno prevedenog kao „Niske strasti“, a po scenariju Džoa (Jozefa) Esterhazija, potomka čuvene ugarske porodice. Za zaboravne, bio je to jedan nasilan, eksploatacijski i posve eksplicitan prikaz prelepe, misteriozne i zavodljive biseksualke i spisateljice, ali i mentalno labilne sociopatkinje nezasitog snošajnog apetita Ketrin Tramel (Šeron Stoun).

U zapletu na temu opasnih veza u kojem ona vrhunski manipuliše libidom pomalo staromodnog policajca Nika Karana (Majkl Daglas). Pre svega zbog nepokolebljive i provokativne putenosti, film je ubeležio zavidnu gledanost, ali pobrao i mnoge kritike: žene su ga smatrale mizoginim, a homoseksualci homofobnim. Na drugoj strani, čuli su se i glasovi da je promocijom nezavisne, slobodoumne, privlačne i nedvosmisleno moćne žene ovaj film za „žensku stvar“ zapravo uradio više od bilo kojeg pojedinačnog protesta feministkinja. Sa mitološkim spaljivanjem brushaltera ili bez. Četrnaest godina posle snimljen je slabo podgrejani nastavak.

I, iako u takozvanim „Niskim strastima“ zapamtljivih scena ne manjka, posebno upečatljivu i danas kultnu scenu čini intervju sa „femme fatale“ predatorkom Tramel u policijskoj stanici. Naime, nakon što je policajcima priznala konzumiranje kokaina sa sveže preminulom rokenrol zvezdom, ona je besramno flertujući svom isledniku uputila pitanje: „Da li si se nekada jebao na kokainu, Nik?“ I tad se zavodljivo osmehnula i provokativno prekrstila noge otkrivajući sobi punoj znojavih mužjaka da ne nosi donji veš. U briljantnom trenutku koji sa publikom ostaje zauvek, zadirkujuće zla Stoun podiže levu nogu sa vrha desne, uz nagli blesak privatnosti, samo da bi zatim desnu nogu nežno pozicionirala odozgo, uz neizbežno pripaljivanje cigarete. „Odlično je.“ Tim jednostavnim potezom, dinamika moći je izvrnuta naglavačke, policijski islednici su redukovani na smotane dečake, a istorija filma je dobila još jedan antologijski skup pokretnih slika.

Vratimo se u budućnost, 2013. godine. Jer, za srpsku političku antologiju poslužila je prepisana scena iz Verhovenovog filma, u formi „skrivene kamere“ koja to nije i sa premijerom Ivicom Dačićem, koji je u njoj igrao sam sebe. Premijer, od ranije poznat javnosti po odazivanju na pozive novinara, ali i na manifestacije sa turbo-folk estetikom i kulturom trenerke, stavljen je u neprijatnu situaciju svojevrsnog odavanja vizuelnom utisku. Sve to u cilju katarze publike putem uživanja u karakterističnom osećaju transfera neprijatnosti. Antologičnost je nimalo neobična, iako je već viđena. Jer, kršenje društvenih normi pristojnosti u formi obaveze nošenje donjeg veša, nošeno na plećima snage ženskih genitalija – oduvek je predstavljalo subverziju. Posebno u svetlu političkih događaja koji su se kasnije počeli razotkrivati ili ogoljavati. Jer, neka jezički puristi i pristojan svet oproste zbog psovke, ali obezgaćena glumica u ulozi voditeljke je mogla doterati ovu filmsku analogiju do kraja i prvog policajca Srbije upitati: „Da li su te nekad sjebali zbog kokaina, Ivice?“ Posebno kad drugih sličnosti ima na pretek – od poigravanja sa policijskim umom i nerešenih ubistava kao temama razgovora, sve do intimne frizure. Dođavola, čak i Nikov znojavi i knedlogutajući kolega iz famozne policijske ispovedaonice, glumac Vejn Najt (poznatiji kao Njuman iz „Sajnfilda“ ili policajac Don iz „Trećeg kamena od Sunca“) likom neodoljivo podseća na Mikija Rakića, što su interneti već primetili.

Nažalost, ova politička scena – koja briljantno razotkriva ljudske „osnovne instinkte“, a nipošto ne i „niske strasti“ – dočekana je gromoglasnom kritikom (uostalom, baš kao i film), ali ubrzo je zasenjena ozbiljnim napadima na lik i delo Ivice Dačića. Dok sasvim nepravedno, niko nije protestovao zbog zabrane (pardon, preporuke za uzdržavanje od) prikazivanja emisije od strane Republičke radiodifuzne agencije (RRA), dakle cenzure, ovog filmovanog sadržaja pod večitim izgovorom „kvarenja omladine“. Uzimajući u obzir sastav RRA, verovatno je i optužba za „izmišljanje novih bogova“ bila u opticaju. Zašto je otkazivanje ono što je zapravo nedolično? Prvo, u pitanju je hrabar i kontroverzan – dakle, kvalitetan – televizijski program. Drugo, društva u kojima su ovakve scene sa premijerima kao akterima uopšte moguće zapravo su srećna, a ne nesrećna društva, kako su mnogi komentatori, coktajući i kršeći prste, požurili da istaknu. Naime, društva u kojima odsustvo donjeg veša nije preveliki tabu, ali i društva koja slobodno i svakako drsko dovode premijere u neprijatnu situaciju – jesu društva u kojima ništa nije nedopustivo i niko nije nedodirljiv. Drugim rečima, razotkrivanje ljudskosti političara može biti skaradna profanizacija samo za one koji političare smatraju svetim bićima. Na stranu što je preznojavanje najviših vladinih činovnika uvek beskrajno zlurado zabavno.

Konačno, da li su potonje „niske strasti“ u vezi sa aferom Banana/Šarić, taj nedvosmisleni izraz jačanja političkih pozicija Dačićevih protivnika – televizijski prihvatljivije? To jest, verovatni motivi iza te afere, svesno nesačuvane u fioci? Da li je to primerenije, prikladnije ili kulturnije poigravanje razumom od ovih „osnovnih nagona“? Ta takođe već viđena ili reprizirana receptura kriminalizacije iz udbaško ucenjivačkih kuhinja? To je ono što je istinski politički „hard kor“, a ne jedan bezazleni televizijski skandalčić u kojem se Dačić nevoljno obreo i zapravo držao ravno filozofima stoicizma. Posebno bizarna činjenica je u tome što je potonju zabranu emitovanja šoua sa motivom ostanka donjeg veša u fioci obrazlagao Dačićev savetnik za nacionalnu bezbednost, Ivica Tončev. Dakle, osoba čije je prisustvo u društvu premijera medijski naglo postalo spornije od društva jednog modela domaćeg „Plejboja“ sklonog slobodi prepona.

Ono što je otkriveno – a posebno ono što je sakriveno i cenzurisano – u vezi sa aferom rušenja Dačića kao premijera zapravo treba da generiše osećanje stida lažno moralne javnosti u Srbiji. Uz sentencu „…policajac koji nije mogao da odoli opasnosti“, film „Niske strasti“ je reklamiran i uz promotivnu poruku „Telo zavodi. Strast ubija“. Samo što u ovom slučaju zavode politika i vlast, a politički „ubijaju“ službe. Dok se osnovni darvinistički instinkt za reprodukcijom transformiše u onaj za o(p)stankom na vlasti. Kako je, parafrazirajući Oskara Vajlda i koncept mimezisa u estetici, rekao Vudi Alen: „Život ne imitira umetnost, život imitira loš televizijski program.“ Motiv opasnih veza je isti, ostaje samo pitanje ko je ubistveno manipulativna i psihotično zavodljiva „femme fatale“ policajcu ovdašnjem. I da li će biti lošijeg nastavka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari