Gungula oko one peticije za stipendije piscima nikako da se stiša, a meni, kao jednom od potpisnika, došlo čisto neprijatno. Sirotinja je i Bogu teška, to je poznato, a kad je teška Bogu, možete misliti koliko je teška samoj sebi, to jest nama, sirotinji raji. Iako duševnog mira radi više neću potpisati nijednu peticiju – pa taman bila i za moje pomilovanje – danas hrabro stajem na branik ove koju sam potpisao.

Šta je tu, opet pitam, sporno? Čemu tolika buka? Ko je oštećen? Šta se izgubilo? Ko se obogatio? Ko osiromašio? O čemu se uopšte priča? Zašto da država potpomaže samo pisce – čuju se zakeranja iz takozvane kulture javnosti – a ne slikare, muzičare i druge umetničke saplemenike? I ja postavljam isto pitanje – zašto ne? A imam i spreman odgovor. Nema računa! Ne isplati joj se. Jebeš jedan glas zahvalnog pisca ili muzikanta. Mase su bitne. Odrešiće država kesu – i to štedro – za Guču i Exit, kojima bi sasvim dobro išlo i bez državine pomoći. Ali kada treba dati crkavicu pojedincu (uh, ala mrzim tu reč), e, onda država tera mak na konac. Organizuje javne rasprave. I pročaja.

Ima li, uopšte, iko pojma koliko je SFRJot para spičkala na kojekakve KUD-ove, a bilo ih je na hiljade i sva su bila brojna. Fina su to i razigrana društvanca bila, nisam imao ništa protiv njih, daleko od toga, imao sam čak i devojku iz KUD-a. Ali sam se ponekad, u časovima dokolice, ipak pitao: a da za koji Crven Ban država sve to plaća? Hajde da to postavimo ovako. Sviranje, pevanje i igranje su privatne stvari. Ko od nas nije bar jednom u životu svirao, pevao i igrao? I ja sam vaktile to činio. Ama uvek o svom trošku. Ili o trošku bližnjih. Naćefleišemo se recimo negde, društvo veselo, bude tu uvek i muzikanata, naručiš „Svilen konac“, zađeneš harmonikašu neku kintu u meh, ali ti sutra ni u snu ne pada na pamet da od države tražiš refundaciju za trošak uložen u „umetnost“. A i da ti je palo na pamet, država bi te oterala u 3LPM, a možda i na neko gore mesto.

Država naša, dame i gospodo, nikada, ni u jednoj od svojih alotropskih modifikacija, nije marila za pojedinačni, strpljivi, marljivi, dugoročni rad. Uvek je preferirala trenutačnost i spektakularnost! Oooo-ruk! Pompa! Zurle, talambasi i prangije. Nije, fakat, potpomagala ni Andrića, ni Crnjanskog, ali ondašnja naša država je ipak stisnula muda i dala im neki posao. Pa neka ova, trenutna, da neki posao pretendentima na stipendiju, pa je neće ni tražiti. Mesta upravnika biblioteke, direktora kulturnog centra ne bi bila loše rešenje, ali šta onda sa polupismenim partijskim kadrovima? I na to kulturna javnost ima odgovor. Neki novi Andrići i Crnjanski su apsolutno nemogući, tako kažu, pa što da bacamo pare. Nema više prostora pa da vas, za kraj, podsetim na počni vic o džimriji koji je molio Boga da mu sredi premiju na lutriji. Molio se džimrija, molio, molio, a ništa ne dobija. Dok mu jednom prilikom Gospod ne sasu sa nebesa: Srediću ti, majmune, ali kupi loz.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari