Batalio Toma štrajk, ali se štrajkačka furtutma ne smiruje. Samo se sa političkog prešlo na teološki teren. SNSluk je, naime, zdravo nezadovoljan bajagi neblagonaklonim odnosom patrijarha i sinoda prema Tominoj žrtvi. Kivni su i na Bujoševića, ali šta da se radi: lepo sam ga upozoravao da će mu se „Politika“ dobar dan čaršijo na sve četir strane pre ili kasnije obiti o glavu.


Nego da se mi vratimo na teologiju i – preciznije – na problem mučeništva. Tu stvari stoje poprilično jasno. Ako ti se, recimo, dogodi da te vladari ovoga sveta, bez tvoje volje bace u kavez sa lavovima, a ti to hrabro pretrpiš – momentalno postaneš mučenik. Ako li, pak, u hudoj želji da postaneš mučenik sam skočiš u kavez, e, bato, onda si samoubica i počinitelj smrtnog greha. Samozvani mučenici obavezno prenebregavaju smisao hrišćanskog učenja, to jest da treba tvoriti Božiju, a ne svoju volju. Tako je postupao i Božiji sin. Pa bismo tim pre to morali činiti i mi, obični smrtnici.

Pažljivo sam pratio „crkvenu“ dimenziju Tominog mučeništva i vrlo mi je bilo drago što je patrijarh otvoreno pokazao da Nikolićev čin shvata kao samovoljni skok u kavez i to skok kome cilj nije nekakvo mučeništvo već prekoredni dolazak na vlast. Narodnjaci su u oholosti otišli tako daleko da su očekivali da patrijarh Irinej dođe u bolnicu na kraju grada, Nikoliću na noge, i da svojim autoritetom izbriše jednu veliku brljotinu. Što, opet, njegovoj svetosti nije padalo na pamet. I tako, posle svega, Tomčilo se dovukao do Saborne crkve, čemu se ne može ništa prigovoriti. Crkva mora da bude otvorena za sve.

Ja sam, takođe, postio i to svih sedam nedelja, pa kad se omrsih i popih malo vina, odadoh se neobaveznim prazničnim razmišljanjima tipa: kako li bih ja, počem, postupio da sam se blagovremeno zakaluđerio i da sam žrebom dospeo na tron Svetog Save. I dođoh do zaključka da bih i kao kaluđer bio ekstremista. Ja bih, cenjeni publikume, Tomi Nikoliću, onako očinski, odrapio jedno dve-tri godine epitimije (koja uključuje i stvarni post) zbog sprdačine sa postom i svetom tajnom pričešća. I za manje se prestupe strože odrapljivalo u bolja vremena. I da vidiš – i ljudi bili nekako bolji, solidniji. Bilo bi to dobro i za Tomčila. Svašta bi za trajanja epitimije mogao saznati.

Ali ti bi ga dušekorisni uvidi odalečili od stvari koja mu je žestoko prirasla za srce – od idola vlasti. Objektivnosti radi valja spomenuti da je isti taj idol jako prirastao i za srce Tominog arhidušmanina, Tadića Borisa, pa gospodi pretendentima predlažem solomonsko rešenje. Neka , brate, izađu na megdan sa topuzinanama, pa ko ostane na nogama, neka zasedne na Andrićevom vencu. Ni to baš nije neko uzorno demokratsko rešenje. Ali bar nije svetogrdno i patetično.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari