Kao što ste možda i pretpostavili, prošlonedeljna kolumna o smirenoumlju bila je samo uvod u seriju (povremenih) tekstova koje ćemo nazvati „Dobrotoljublje za svakoga“. Ne trčite pred rudu! Nemojte reagovati kao onaj borbeni-ateista koji je blagoizvoleo blagoprosrati se komentarom da bogougodne i dušekorisne priče ne priliče Danasu, bastionu sekularnosti i demokratije.

I te kako priliče, čestnejši moji grešnici. Zapadna demokratija, u najboljem smislu te reči nastala je postupnom sekularizacijom religioznih učenja. Pustite vi bapsku priču o Atini, kolevci demokratije. Pre svega, „demokratija“ je vo vremja ono značila (a u grčkom jeziku i dan danas znači) – samo „republika“, nipošto demokratija kako je mi današnji shvatamo. Kako je u toj republici bilo robovima, ženama, deci i strancima, bolje da vam ne pričam. Pravo glasa, sloboda zbora i dogovora, socijalno osiguranje, pluralizam, tek je o tome bolje da vam ne pričam.

Da ne dužim! Naša današnja tema neće biti vrlina, nego jedan od njenih gadnih nedostataka koji se u bogoslovlju naziva zlopamćenje. Kao što smo u prethodnom nastavku apsolvirali, strasti teže – i bogme sve češće i uspevaju – da se predstave kao vrline. Neće vam ni jedan zlopamtljivac koji drži do sebe reći – zlopamtim zato što zlopaćenjem hoću da zabašurim sopstveno zlo, ne, ne, daleko od toga! Svaki će vam zlopamtljivac samouvereno izjaviti da zlopamti „da se više ne bi ponovilo“, „da se ne bi zaboravilo“, „da bi se izbegao budući belaj“. I pročaja. Velika nevolja sa zlopamćenjem je u tome što se zlopamtljivcima redovno ponavljaju zla koja iz tobože uzvišenih razloga nisu hteli da zaborave. Inače, da nije nas, njih što se tiče, bi oni, jašta bi…

Zlopamćenje je, dame i gospodo, jedna od mračnijih i neizlečivijih strana naše zemaljske egzistencije i strogo uzev, malo je na ovom svetu blagočestivih stvorenja koji izmaknu njenim zamkama. Kad je već tako, onda je bolje ne padati u još jedan greh, možda i gori od zlopamćenja – greh osuđivanja zlopamtljivaca. To se, naravno, odnosi na nas, privatna zlopamtila. Ama, šta ćemo sa profesionalnim zlopamtilima, sa legijom novinara, javnih i nacionalnih radenika, seratora, prodavaca muda za bubrege i ostalih „poslenika javne reči“ koji lagodno žive na konto toga što nas podsećaju ko nas je sve bombardovao, ko nas je sve klao i ko nas je sve varao. E, njih čestnejši đuturimi, treba plajpičiti dok ne zamuknu. I dok ne progovore oni, a ima takvih, koji će nam govoriti šta da radimo da nas ne bi bombardovali, klali i varali.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari