Kako nastaju revolucije? Od Tukidida preko Marksa naovamo, pametni ljudi su tvrdili da do njih dolazi usled nekakvog nezadovoljstva i nekakve materijalne bede običnog čoveka. Neki drugi pametni ljudi, poput Tokvila, tvrdili su da je njihov uzrok u pojavi novih, revolucionarnih ideja među građanstvom. I neku verziju ove priče su usvojili i laici – do pobuna dolazi zbog manjka novca u novčaniku ili zbog viška ideja u glavi.

 Beda izaziva revolt, a mase ustaju protiv ugnjetača kada ugnjetavanje postane nepodnošljivo. Ili kada ih radikalne ideje ubede u to da je postalo nepodnošljivo. Zvuči razumno, zar ne? Zapravo, ne naročito. Jer beda, siromaštvo i ugnjetavanje postoje od kada je sveta, čoveka i veka – a pobune i revolucije su veoma retke. Isto je i sa radikalnim idejama o boljem svetu, npr. među religijskim pokretima. I one su tu skoro oduvek, pa se opet mnogi femkaju da prvi bace kamen – u prozor nekog ministarstva, recimo. Na primer, ideje o demokratskom uređenju su postojale i među starim Grcima i Rimljanima, ali su postale revolucionarne tek par milenijuma kasnije.

Zbog tih teorijskih problema, 1970-ih godina dolazi do svojevrsne revolucije u poimanju revolucija među društvenim naučnicima. Teda Skočpol, američka sociološkinja sa Harvarda, tada objavljuje knjigu „Države i društvene revolucije“ (1979) i tvrdi da je sve ono što smo šatro znali o revolucijama pogrešno. Nije poenta ni u bedi potlačenih klasa, ni u novim radikalnim idejama koje omamljuju narod. Uzroci revolucija su političke prirode i tiču se karaktera države. Pre nego što ovaj stav otpišemo kao otkriće tople vode, valja pogledati u detalje njenog argumenta. Na osnovu minuciozne analize revolucija u Francuskoj (1789), Kini (1911) i Rusiji (1917), ona tvrdi da do revolucije dolazi kada se država suoči sa nizom nepremostivih teškoća. Ove teškoće mogu biti bankrot državne kase ili poraz u ratu i neka druga slična nezgodacija. Tada se, naime, dešava jedna veoma zanimljiva stvar: dolazi do političkog sukoba između državne vlasti i klase dominantnih, odnosno najbogatijih ili najmoćnijih. Klasna boranija i njihov bunt su tu nebitni. I dolaze na samom kraju.

Dakle, bez spavanja na času molim, važno je. Redosled poteza je sledeći: prvo, država ima neki finansijski problem, poput zjapeće rupe u budžetu. Drugo, šta će i kuda će, država pokušava da pokrene neke reforme. Treće, ove reforme najviše pogađaju interese dominantne klase, tj. onih koji imaju najviše novca, privilegija i ugleda. Četvrto, oni su ti koji se bune, ali to ne čine jeftino, Molotovljevim koktelom – već opstrukcijama, korupcijom, dovođenjem svojih ljudi u ministarske fotelje i slično. Peto, rezultat je gradualno zaustavljanje, zamrzavanje ili paraliza svake državne aktivnosti, uključujući tu i održanje nekakvog reda i poretka. Šesto, tada se otvara prostor za nezadovoljstvo siromašnih i za njihovo izlivanje na ulicu. I tek tada potlačeni jurišaju na Bastilju ili na Zimski dvorac. Ali pravi, strukturni uzrok masovnih pobuna leži u sukobu dominantne klase sa državnim aparatom. To jest, u slaboj vlasti i isuviše jakim vandržavnim moćnicima. U većini država u poslednjih par vekova ti moćnici su bili krupni zemljoposednici. I oni su ti koji svom carstvu uzvraćaju udarac. Dakle, zbog institucionalno traljavog i birokratski nerazvijenog državnog aparata Francuske, Kine i Rusije, krupni zemljoposednici su mogli da opstruiraju odluke svojih vlasti. Rezultat je bila opšta politička kriza i zatim dezintegracija čitave državne i vojne mašinerije. Uzgred, teorija Tede Skočpol je svedočanstvo o tome koliko mnogo toga sociolozi mogu da objasne, samo ako pobliže i ozbiljno pogledaju u istoriju, a ne samo u anketu istraživanja javnog mnjenja.

Čemu ovaj poduži ekskurs iz sociologije revolucija? Jer ga je u ilustrativnom obrazloženju svoje ostavke već opisao eksministar privrede Saša Radulović. I došli smo do tačke četiri iz prošlog pasusa dok grabimo ka petoj. Uz to, on sam je tipični predstavnik (dela) vlasti koja razume neophodnost reformi pred problemima, kao i pojedinac čiji interesi tu nisu ugroženi. A ono što je u svom saopštenju opisao je školski primer opstrukcije reformi od strane moćnika čiji interesi jesu. Kao i primer sukoba te moćne, dominantne klase sa državnim aparatom (u ovom slučaju, komada jedan: Radulović Saša), u kojem pobeđuju oni koji su moćni, potčinjavajući državni aparat samima sebi i svojim interesima. Teda Skočpol bi bila ponosna i neko bi mogao da joj dojavi ceo slučaj. Sam sadržaj Radulovićevih zaustavljenih reformi je ovde (naj)manje bitan, čak i da je predlagao savez sa kapitalističkim Satanom lično i namakanje sindikalnih vođa u vrelo ulje pre spuštanja u fritezu.

Suština je u tome da je prvi čovek državnog aparata osujećen, tj. sistematski sprečavan u svojim naumima. Kao i u strukturnom karakteru ove države i društva u kojima se, kako piše Radulović, „zaobilaze institucije“, „na Vladi ništa ne diskutuje“, „odustaje od reformi“, sve to „uz puno poverenje u arapska, kineska, ruska, beloruska i druga čuda“. Za Tedu Skočpol je sve to primer politički krizne situacije pre društvene revolucije. Ono što čekamo je i definitivna državna paraliza, pa da nezadovoljni krenu na ulicu. Za sada smo još uvek u fazi trajne političke krize usled sukoba između upravljačke klase i dominantne klase u društvu. Samo što je kao taj „sukobljeni“ usamljen ostao jedino ministar privrede, dok se onaj drugi i veći deo upravljača odavno slizao sa bogatima i moćnima. Glavno pitanje, u ovoj vladi i gomili vlada unazad, zapravo je: ko vlada državom? Amalgam političke i ekonomski dominantne klase koji štiti sopstvene interese. Jer su stvari u društvu strukturno naopako poslagane.

Sad, pošto u pitanju nije istorija već sadašnjost, privredno dominantnu klasu ovde ne čine krupni zemljoposednici (iako i takvih ne manjka), već tajkuni i, pre svega, državno-privredni funkcioneri. Na ovo upućuju i sami nosioci tihe pobune koju opisuje vanpartijac Radulović. Odnosno, činjenica da je do ključnog kočenja reformi došlo nakon najave ukidanja subvencija za gubitaška preduzeća koja su u flertu sa partijskom državom (njih 153). Posebno je zanimljiv i način na koji je dolazilo do te opstrukcije: „bez ikakve procedure, bez javnosti i bez ekonomske analize“, van institucija i na neformalnim sastancima. Dakle, skoro potpuni paralelizam sa situacijom u Francuskoj, Rusiji ili Kini pre opšteg revolucionarnog haosa je upravo u karakteru tih država i ovog državčeta kao institucionalno traljavog. Reč je o društvima u kojima je centralna vlast slaba i koja nije u mogućnosti da slomi otpor nezadovoljnih moćnika nad kojima bi trebalo da vlada. Zato su otpori Raduloviću dolazili i iznutra, iz same Vlade. Ovo su države sa nikakvom birokratijom i političko-rođačkim prožimanjem bogatih i vlasti, kao na primeru Vršačkih vinograda iz Radulovićevog podužeg sastava. I zato u takvim državama malobrojni reformatori po pravilu stradavaju ili bivaju najureni.

Kada je državna administracija u Kini pod dinastijom Manču zakuvala reforme, pokušala da modernizuje zemlju i da iskontroliše agrarne viškove jer joj je trebalo novca za budžet, došlo je do otpora krupnih zemljoposednika koji proglašavaju nezavisnost od centralne vlasti i izazivaju vojne sukobe. Opšti haos su iskoristile razne republikanske, ali i nacionalističke grupacije i izvele revoluciju. I poslednji kineski car je najuren otprilike kao u onom Bertolučijevom filmu, a haos i građanski ratovi su trajali sve do pobede komunista 1949. godine. A šta to onda sve znači? Da li nas čeka revolucija? Sačekajmo, prvo izbori.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari