Ona nije samo uticajna istoričarka, svedok epohe i „ikona“, ili „majka Druge Srbije“. Njena harizma ima nešto „pop“ u sebi. Njena poslednja knjiga „Dominantna i neželjena elita“ (Dan Graf, RTV) postala je knjiga godine. I vrlo je fancy. Novogodišnji poklon s kojim sigurno nećete omanuti. Imati nju na polici i pričati u kafeu o „njenim elitama“ vrlo je trendi. I kod onih koji inače nisu mnogo ludi za publicistikom.

U Zagrebu sam se u prošli ponedeljak još jednom uverio u tu harizmu. Latinka Perović je, čini se, bliža onom što krasi Meril Strip ili Džoan Baez, a njena Diamonds And Rust sada je definitivno „Dominantna i neželjena elita“.

Od „Dugog kretanja između klanja i oranja“ Milorada Ekmečića nije bilo ovakvog publicističkog bestselera. Samo druge idejne provinijencije, naravno.

U Zagrebu je advent (blagdanska atmosfera): Svetleće jelke, medvedići od stiropora, buncek (kolenice) i štrukle (Naj se gospon ne bojiju, naši muži trdo spiju…), Bajernove trenerke motaju se po „Esplanadi“. Čeka se oproštajna utakmica Dinama u Ligi šampiona sa bavarskim velikanom. U izlozima je i Star Wars euforija, tu je i nova „sarajevska“ knjiga Miljenka Jergovića, stari albumi Parnog valjka u novim setovima, kvazimoralistički stav koalicije „Most“ već postaje mučno pitanje. Baš u ponedeljak „Most“ je okupio i Milanovića i Karamarka. Velika je igra živaca oko sastava nove hrvatske vlade.

Kolega Denis Kuljiš nam kaže u „Esplanadi“ da je lider Mosta Božo Petrov ipak psihijatar. Denis nam priča o svojim novim prilozima za biografiju Josipa Broza Tita, o SS padobrancima iz Kraljeva, o Drvaru – pogađate – u kome je blizu Tita bio Kristofer Li – Drakula, Saruman i Sit lord Duku u jednoj ličnosti, ali i bliski rođak Ijana Fleminga – tvorca Agenta 007. Denis ne može na Latinkinu promociju jer ide da gleda Žilnikov film. Zna da će govoriti Budimir Lončar. Denis je poslednjem ministru spoljnih poslova SFRJ dao na internu recenziju svoje radove o Titu. Budina primedba bila je da je malo prostora posvetio AVNOJ-u, kaže nam kroz simpatični smeh Denis. Jer je očekivao pikantniju sugestiju.

„Ovo je vanserijska knjiga. Bitna i izvan regije. Gajim veliko poštovanje prema Latinki. Ostala je dosledna, nije podlegla patriotizmu koji bi joj zamaglio poglede.“ Budimir Lončar (1924) govori odlučno i jasno. Autoritativno. Grozi se banalnosti i političkog oportuniteta. Vidi se to čim proćaskate koju više s njim. Od 13 likova iz Latinkine knjige poznavao je osam, i među njima imao tri mentora: Koču Popovića, Marka Nikezića i Novaka Pribićevića.

Pitao sam posle promocije u domu hrvatskih novinara Latinku da li je Lončar možda cinik. Nije, ali Koča i Nikezić su pomalo to bili, kaže Istoričarka.

I dok smo se vozili prema Zagrebu, po magli koja je bila još malo kao ona na Marakani kad je morala da se prekine dobijena Zvezdina utakmica protiv Milana, iz svake Latinkine opaske o istoriji ili stvarnosti da se zaključiti da etike političkog i akademskog delanja nema bez etike uverenja. Latinka Perović će vas snagom argumenata, logike (možda i sugestije, ko zna) lako uveriti u svoje paradigme, postaćete dobrovoljni zatočenici mita o modernizaciji, brzo ćete odagnati sumnje da je i ona možda konvertit sofisticirane mimikrije, i biće vam najlogičnije da su pojedine snage u komunističkom pokretu bile modernije i demokratičnije i od modernih i demokratičnih ljudi koji nikad nisu bili komunisti. O liberalizmu i da ne govorimo. Njene istorijske vertikale su neupitne u dimenzijama svetonazora.

Iako su se idejno razišli, s Dobricom Ćosićem – glavnim junakom knjige i metapozicijom „dominatne elite“ – viđala se i kasnije. Sretali su se u Univerzitetskoj biblioteci. Svako na svom poslu i svojim interpretacijama povjesne zbilje. Progovorili bi po koju. Ponekad ju je Dobrica od biblioteke otpratio do kuće. Odnos s Dobricom najviše interesuje i hrvatske novinare. To je pitaju i za riječki Novi list.

„Čitala sam knjigu kao filozofiju istorije. Dobila sam je na poklon. Toliko sam bila srećna kad ste pristali na intervju“, reči su Kristine sa portala H-Alter u lobiju hotela „Dubrovnik“, tu nadomak Trga bana Jelačića. Jutro nakon promocije.

Odluke AVNOJ-a, otpor staljinizmu i to što nije bila gluva na studentsku 1968. glavne su koordinate liberalnih strujanja u Savezu komunista, smatra Budimir Lončar. „Išla si im na noge“, prebacili su konzervativci Latinki 1968.

To što je Tito uklonio liberale u srpskoj partiji, njegova je strateška greška, naglašava Lončar. To je i jedan od uzroka potonje nacionalističke regresije.

Nikezićevi liberali bili su velika šansa da Srbija dokaže da nije više zainteresovana za Jugoslaviju od drugih. Možda su Savka i Tripalo s jedne, i Latinka i Marko s druge (kao markantne personifikacije), sa svojim drugovima, možda i bili poslednja realna šansa za preventivno redefinisanje Jugoslavije. To je, naravno, i u demokratskom epilogu značilo raspad zemlje. Ali, Tito je samo radio najlogičniju stvar – branio je integritet države. Dovoljno je iskusan bio da je znao kako preterana liberalizacija znači i kraj Jugoslavije. Da li sam u pravu, pitam Latinku u kombiju pri povratku, ali sa maglom koja je sad više bila ona Josipe Lisac, dakle manje strašna od hičkokovske ili one protiv Milana.

„U središtu je uvek bilo pitanje odnosa celine države i slobode svakog pojedinca. Jedinstveni YU prostor nije zamena za državu.“ Prosto je neverovatno kako Latinka sažeto može da kaže suštinu. Iako istorija ne može da formuliše zakonitosti, pojedina Latinkina zapažanja su na nivou aksioma. Na primer ovo:“Što je jaz između dominantne i neželjene elite veći, društvo je šizofrenije.“ Nije li to primer i za današnju – vučićevsku – Srbiju?

Na promociji u publici su potpredsednica hrvatske vlade i ministarka spoljnih poslova Vesna Pusić, istoričar Tvrtko Jakovina, novinarka Jelena Lovrić, izdavač Mira Šuvar – supruga Stipe Šuvara, oba ambasadora Hrvatske u nezavisnoj Srbiji – Tonči Staničić i Željko Kuprešak, tu su Slavko Goldštajn, Milorad Pupovac… Srpsko narodno vijeće je organizator. Naravno, prisutna je i nova srpska ambasadorka u Zagrebu Mira Nikolić, koja je 1. decembra predala akreditivna pisma Kolindi. Iz Beograda je s Latinkom stigao i novinar Radivoj Cvetićanin, jedan od osnivača Danasa i bivši ambasador Srbije u Zagrebu. Ovoga puta ovde je kao predstavnik izdavača.

Iskusne oči u publici primećuju i brigadnog generala Ivana Kindera, direktora Vojne sigurnosno-obavještajne agencije Republike Hrvatske.

Države zatrovane nacionalizmom imaju revizionizam kao pogonsko gorivo. Zvuči aksiomatski, zar ne? Knjiga je velika brana revizionizmu.

Na promociji govore i dve mlade istoričarske zvezde Hrvatske u usponu: Hrvoje Klasić, koji je istraživao „Hrvatsko proljeće“, tvrdi da ovo nije knjiga utopija (jer nešto iz knjige pozitivno se već dogodilo iako nije bilo dominantno), već naprotiv jedna moderna knjiga. Klasić ukazuje na pojednostavljivanje YU eksperimenta u tumačenjima. Srbija i Jugoslavija nisu znale jedna s drugom, zaključuje.

Druga zvezda – Dragan Markovina – koji je sutradan u Telegramu imao odličnu sociološku kolumnu o splitskom stadionu Poljud, ističe vertikalu od egalitarnog seljačkog radikalizma do Dobrice Ćosića, i primećuje da su ljudi izašli iz istog ideološkog šinjela, otišli na različite strane u toliko širokom rasponu – od liberalizma i građanskog pacifizma do šovinizma i klerikalizma.

Odmereni moderator je zagrebački profesor Dejan Jović, inače govornik na beogradskoj promociji. On knjigu tretira i kao kulturni događaj. „Lepa, razumna i liberalna Hrvatska i lepa, razumna i liberalna Srbija mogu se razumeti.“ To je bila Jovićeva poruka onima koji šire predrasude da se ove dve zemlje ne mogu međusobno poštovati.

Moderator najavljuje zvezdu večeri. Reč ima Latinka Perović: „Dve vrednosti koje su me vezivale za Zagreb su ljudi i knjige.“ Ona podseća da je zagrebački „Globus“ objavio „Olako obećanu brzinu“ Dragiše Buce Pavlovića (konstrukciju „olako obećana brzina“ skovao je Milenko Vučetić, Pavlovićev savetnik, prim. aut.), „Razgovori s Kočom“ Aleksandra Nenadovića, kao i njenu „Od centralizma do federalizma“. Podseća i da je „Otokar Keršovani“ objavljivao Dobricu Ćosića. Mi bi još dodali da je i jedno od najtiražnijih izdanja štampanih u „Jugotonu“ ono kad poznih osamdesetih srpski đakoni pevaju nacionalne evergrinove tipa „Ko to kaže, ko to laže“.

I crkveni omot „Odbrane i poslednjih dana“ – kultnog albuma Idola, prošao je u Zagrebu, kao što i sami Idoli sumnjaju da bi tada prošao u Beogradu.

Žarko Puhovski je u Beogradu predstavio Latinkinu knjigu“Između anarhije i autokratije“. Ona je u Beogradu predstavljala knjige Iva Banca, Slavka Goldštajna, Draga Roksandića.

Latinka zapaža „postkomunističku homogenizaciju komunizma“. Iako, ukazuje, nije ništa bilo homogeno ni monolitno. Preskačemo istorijske faze da bi napravili pseudo kontinuitete. Nacionalizam je suprotan govoru. Suprotan dijalogu. Monolog je uslov totalitarizma. To je ono što je Radomir Konstantinović nazivao „apriorizmom“.

Kraj nastupa je ispraćen aplauzom koji je ličio na poziv na bis. Intelektualni šarm i fanovski fluid.

U Zagrebu smo, inače, obavestili Latinku da Zlatko Paković sprema operu po „Filosofiji palanke“.

Ukazali smo Istoričarki i na paradoks – da je Tito počistio jednu liberalnu struju u partiji, ali i Milošević drugu. Znači da se između ipak formirala nova elita, ili su se delovi stare emancipovali, a da konzervativizam posle 1972. i nije bio tako rigidan? Da, kaže ona, bilo je uslova za regenerisanje elite, bilo je dijalektike, i u smislu da je Draža Marković od konzervativca maltene postao liberal. Kao i da su Draža i Ćosić imali gotovo slične stavove o Kosovu.

Zaključio sam i da Istoričarka nekako može da „proguta“ rehabilitaciju Draže Mihailovića, ali da misli da bi rehabilitacija Milana Nedića bila prelazak crvene linije.

Suština njene filosofije srpske istorije jeste da se od Berlinskog kongresa i sticanja nezavisnosti 1878. do danas u protivrečju sučeljavaju dve paradigme: Prva je ujedinjenje kroz teritorijalno proširenje, a nasuprot je razvoj Srbije po dubini.

Zašto jedan Dobrica protiv svih ostalih, pitao je novinar Mirko Mlakar iz publike? Zašto takva oda Bogdanu Bogdanoviću kad su se novinari u njegovo vreme sprdali s projektom „tramvajem u 21. vek“? Zato što Dobrica ima više dimenzija: Partizanski borac, „Galeb“, Simina 9a, Praksis, Kosovo, koordiniranje odnosa Crkve i države, član CK-a, predsednik… Ćosić je emanacija – istorijska tendencija. Opet gromki aplauz. To je bio bis.

Nakon promocije hodajući kroz zagrebačku maglu, oko popularnog restorana „Vinodol“,Buda Lončar nam kaže da stanje u svetu pokazuje koliko fale jaki Nesvrstani i koliko su bitne UN. Pitamo ga šta misli o Putinu? Možda smo se i malo iznenadili, ali nije kritikovao rusku intervenciju u Siriji. Čak misli da ona može pozitivno da utiče na stabilizaciju stvari. Čekamo ga da kupi hleb za ženu, pa ga dalje zapitkujemo. O Kolindi prvo? Smatra da su joj doktorske studije nepotrebne i da ima dve vrednosti: „Ne izgleda loše i ume da komunicira.“

Već se ovde prepričavaju purgerski fazoni na temu što je Kolinda upisala doktorske studije, pa kažu: „Razgovaraju Kolinda i Sanader, a on je pita da, ako je dobila ček za studentski kredit, to prepusti njemu da realizuje preko banke.“

Latinka nam van promocije priča o proslavi 30 godina ustanka – Dan borca – 4. jul 1971. Centralna proslava je u beogradskom Narodnom pozorištu. Svi su tu. Tito dolazi zadnji, kao i uvek. Ali, nema aplauza. To je bio odgovor Srbije na njegovo solidarisanje sa čuvenom 10. sednicom CK Hrvatske.

Stojimo na glavnom zagrebačkom trgu gde je Savka Dabčević Kučar na velikom mitingu tokom „hrvatskog proljeća“ 1971. održala govor u kome (in)direktno optužuje državno rukovodstvo SFRJ da je etatističko, unitarističko i velikosrpski-šovinističko. Sa izuzetkom Tita, koji je perfidno hvaljen. Parole nisu mogle da zamagle nacionalizam.

Istoričarka se donekle slaže s Cvetićaninovom i mojom tezom da je Hrvatska s MASPOK-om imala svoju „antibirokratsku revoluciju“ i da ju je na vreme preležala. I nije Osma sednica srpskih komunista prva direktno prenošena na TV. To je trodnevna Deseta sednica CK SK Hrvatske.

Po jednoj teoriji, ona „zadnja ruža hrvatska“ Jasenka Houre na muziku maznutu od U2 bila je Savka. Za jedan deo Srbije ta njena „zadnja ruža“ sigurno je Latinka.

Istoričarka nam kaže da je imala korektne odnose s doktoricom ekonomije Savkom. Latinka, kao i drug Tripalo, Tuđmanovu „istoriografiju“ smatra morbidnom.

Bilbordi u Beogradu pozivaju na čarobni advent u Zagrebu. Samo par meseci nakon dvadeset godina od „Oluje“ i operetskog carinskog rata. Nadrealizam paralelnih dimenzija.

Zaustavite zemlju, silazim. Prljavo kazalište. Dok je još imalo nekog smisla.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari