Ljudi obično ne znaju da mi nismo jedini ljudi koji su ikada živeli na planeti Zemlji. Ili znaju, ali to do kraja ne skapiravaju. Da, upravo tako, čovek nije jedina ljudska vrsta koja je ikada postojala. To jest, živa bića koja su pripadala rodu Homo bila su brojna i raznovrsna, a mnogi od tih ljudi živeli su pored nas ili čak uz nas same, Homo Sapiense. Slike evolucije ljudske vrste iz udžbenika za osnovnu školu ili sa interneta obično predstavljaju niz nekakvih pogrbljenih majmunolikih stvorenja koja se vremenom sve više uspravljaju i na kraju dospevaju do čoveka, jednog jedinog i jedinstvenog.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Pa ipak, priča ne ide tako, a ova slika o uspravljanju pre je iskrivljena nego ispravna. Tačnija bi bila ona prema kojima se majmunolika bića, poput Australopitekusa, uspravljaju do sasvim uspravljenog čoveka, Homo erektusa koji je lovio, skupljao, kontrolisao vatru, kuvao i starao se o slabijima, nadmetao se za status i folirao pred ženkama pre još dva miliona godina. A zatim je ovaj Homo erektus vremenom evoluirao na nekoliko sasvim različitih ljudskih vrsta od kojih smo mi, sapiensi, samo jedna. Drugim rečima, na kraju onog izmišljenog niza ljudske evolucije treba da bude prilična gužva, sa najmanje četiri, a sasvim verovatno i desetak ili više ljudskih vrsta.

Najpoznatiji među njima su neandertalci, ljudi koji su svojevremeno naseljavali Zapadnu Evropu. I koji su bili sve samo ne gruba i tupava banda iz naših neukih metafora, već ljudska vrsta koja je imala veći mozak od našeg i složenu društvenu zajednicu. Bili su to ljudi neandertalensisi koji su pravili složene alate i lep nakit, pekli meso i kuvali povrće, a imali su i jednako svetlu kožu i jednako dlaka po telu kao i moderni ljudi sapiensi. Izumrli su pre oko 40 hiljada godina, najverovatnije – možda i genocidom – potisnuti dolaskom naših ljudskih predaka u Evropu iz Afrike. Zatim, u Aziji su živeli, umirali i voleli se tzv. denisovci, takođe jedna zasebna vrsta ljudi, nalik na neandertalce, ali opet različita i od njih i od sapiensa. Pre samo trideset godina otkriveni su i ostaci izvesnih ljudi iz pećine crvenog jelena (tri decenije očigledno nisu dovoljne za zgodnije ime), a koji su imali nešto ravnije lice, manju bradu i jače obrve – i koji su možda bili živi pre samo 11 hiljada godina. Čovek je bio i tzv. čovek iz Floresa, odnosno homo floresiensis koji je naseljavao Indoneziju, koristio alate i bio prilično malog rasta, a koji je verovatno izumro pre oko 12 hiljada godina.

Dakle, ljudi sapiensi, naši preci, na ovoj planeti živeli su paralelno sa drugim ljudima – neandertalcima, denisovcima, floresiensisima, ekipom iz crvene pećine i ko zna sa koliko još njih čiji ostaci nikada nisu sačuvani ili samo još uvek nisu pronađeni. Uzgred, neki od naših predaka su se i sparivali, odnosno vodili ljubav sa ovim drugim vrstama ljudi, kao što su i ovi drugi ljudi vodili ljubav među sobom, ne mareći za sapiense. Ali važno je da razumemo sledeće: mnogi drugi drevni ljudi iz udžbenika ili dokumentaraca nisu bili neki mnogo stariji, grublji i glupaviji modeli nas samih. Već druga ljudska vrsta koja je živela paralelno sa nama. Kao što ni mi, sapiensi, nismo (bili) siročići bez porodice, ili jedinci bez braće i sestara – već pripadnici jednog velikog, bistrog i glasnog čopora ili roda. Neki od tih naših ljudskih rođaka bili su krupni lovci, a neki drugi sitni skupljači plodova; neki su živeli na samo par ostrva, a neki drugi su lutali čitavim kontinentima. Ali svi su oni bili pripadnici roda Homo – svi su bili ljudi.

Pa ipak, tu činjenicu izgovaramo ili zamišljamo sa nekakvom nelagodom. Možda smo je i (napamet?) naučili, ali je nikada nismo istinski razumeli. Jer radije mislimo da smo jedinstveni poput snežne pahuljice pale na Zemlju odjednom i sa neba. Moguće je da smo nekako navikli na to da mislimo o sebi kao o jedinim ljudima zato što smo u poslednjih (tričavih) deset hiljada godina zaista jedina ljudska vrsta na svetu. A moguće je i da smo naprosto neuki skorojevići koji su nakratko zavladali svetom, izgradili neke katedrale i autoputeve, i onda namerno zaboravili na svoje necivilizovane članove porodice. Pa bedno ne dižemo slušalice kad pozovu ili se pravimo da ih ne poznajemo na ulici (su)života. I otud ona zbunjujuća i pogrešna slika o uspravljanju prema kojoj je majmunoliki australopitekus rodio majmunolikog erektusa, taj erektus rodio kosmatog neandertalca, a ovaj neandertalac zatim rodio pametne i ćosave nas. Ova slika implicira da je na Zemlji uvek živela samo jedna vrsta ljudi, što naprosto nije tačno. I zapravo bi bilo prilično neobično. Jer kao što na svetu postoji mnogo vrsta konja, bubamara, galebova i svinja, tako je postojalo i mnogo vrsta ljudi.

I sad, zastanimo za trenutak i još jednom ozbiljno razmislimo o tome. LJudi nisu jedini ljudi koji su ikada postojali. A onda zamislimo sledeće – da ljudi još uvek nisu jedini ljudi koji postoje. Da sapiensi još uvek žive rame uz rame sa neandertalcima ili sa denisovcima. Koliko bi naše religije i kulture bile drugačije? Naše države, naši pravni sistemi, naše ideologije? Upravo o tome u odličnoj popularno-naučnoj studiji Sapiens spekuliše izraelski istoričar Juval Noje Harari. I postavlja sledeća pitanja: ukoliko još uvek ne bismo bili jedina ljudska vrsta na svetu, da li bi onda u Knjizi postanja pisalo da su i neandertalci potekli od Adama i Eve? Da li bi Isus umro na krstu i za grehe denisovaca? Da li bi neandertalci bili varvari (ili polubogovi?) za antičke Grke, ili bi možda služili u rimskim legijama, rame uz rame sa sapiensima? Da li bi u američkoj Deklaraciji o nezavisnosti stajalo da su sve ljudske vrste rođene jednake, ili bi ta jednakost bila rezervisana samo za sapiense? Da li bi Karl Marks svoj Komunistički manifest završio pokličom „Proleteri svih ljudskih vrsta ujedinite se“? I da li bismo se prema migrantima ili azilantima iz Sirije, Libije i Avganistana koji kroz Srbiju pešače ka Zapadnoj Evropi ponašali drugačije? Ponašali humano možda? Zato što su i oni, kao i mi, homo sapiensi?

Jer, poslednjih nedelja svi prizivaju proglašenje vanredne situacije u Preševu, Kanjiži ili Subotici zbog migranata, kao da su u pitanju neki drugi ljudi, odnosno neka druga ljudska vrsta. Govori se i gunđa o tome da zbog ovih ljudi preti zaraza, da oni neprimereno vonjaju, da su opasni i naoružani, da ne žele našu hranu, da – neverovatno – ostavljaju za sobom mnogo smeća i tako odvratno dalje. Kao da u tome i u svemu ostalom oni nisu isti kao i mi, sapiensi. I uprkos tome što migracije ili seobe ljudi planetom u potrazi za boljim staništem i životom nisu ama baš ništa vanredno (upravo je vanredan naš tvrdoglavo sedelački način života). Prividno fini ljudi i (malo)građani od Horgoša do Kosova prezabrinuti su i preplašeni zbog najezde ovog soja njih, drugih i drugačijih – a u svemu tome ne odstupaju ni ostali beli evropski susedi. Naravno, desničari, rasisti i fašisti posebno su se uzvrištali u svojim internet rupama upozoravajući na islamsku okupaciju Srbije. Bez blama i optužbi za raspirivanje rasne mržnje se kukumavči zbog toga što je bela i letargična Srbija dopustila ovim tamnoputim (ne)ljudima da se baškare po parkovima dok stvaraju Islamsku državu među srbskom nejači. Otvoreno se poziva na naoružanje i proterivanje ovih ljudi u mrski Brisel, dok se za odrođene izdajnike proglašava ona šačica ljudi koja je spremna da azilantima pomogne u vidu tople supe, para čarapa ili bar osmeha.

I zato, namerno po trilioniti put, prisetimo se i ukapirajmo da mi nismo jedini ljudi koji su ikada hodali planetom. I zapitajmo se tada koliki je (be)smisao naših rasizama, nacionalizama i ksenofobija ukoliko bi u našem susedstvu zaista i živeli drugi ljudi. Dakle, istinski druge ljudske vrste – denisovci ili floresiensisi, na primer. Da li bi tada imalo smisla da se delimo na crne i bele sapiense? Da jedne proglašavamo podljudima, a druge nadljudima, ukoliko smo svi mi ista vrsta? Da lupetamo o tome da su Englezi ovakvi, a Japanci onakvi? Naprosto, čemu da uopšte postoje nekakvi Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Albanci, Crnogorci, Mađari, Rusini, Rumuni i Slovaci, ukoliko denisovci vrebaju iz srednje Azije, a floresiensisi sa ostrva Indonezije? Da li bi onda bilo više solidarnosti prema migrantima Libijcima i Avganistancima, a neandertalce bismo tretirali kao subhumane i terali njih da čiste naše stanove, voze naše taksije i peru naše ulice? Drugim rečima, da su neandertalci opstali – ili da ih nismo istrebili – da li bismo sami sebe i dalje smatrali za posebne plodove božanskog stvaranja ili za jedinstvene izlučevine božanske promisli? Ukoliko čovek ne bi bio jedina ljudska vrsta na planeti, da li bi onda barem svi homo sapiensi bili – jedno? E pa, nismo (bili) jedini ljudi.

Dakle, da bismo jednom za svagda uklavirili to blistavo saznanje da su svi ljudi na svetu jedno, jedan rod, jedna vrsta, ne treba nam neka kosmopolitska ideologija, šahovski moto, ili frazetine o miru u svetu sa izbora za mis. Dovoljne su paleontologija i arheologija. LJudi koji svojim finim četkicama marljivo brišu hiljadama i hiljadama godina taloženi pesak sa drevnih ljudskih lobanja. I pažljivo sklapaju kockice mozaika o tome šta čovek jeste. I ko su mu rođaci, a ko preci. Ako bi podele među sapiensima postale besmislene pred realnim izazovom drugih ljudskih vrsta, te su podele jednako besmislene i danas. Jer, eno, zavirimo u neki muzej prirodne istorije – ostaci tih drugih ljudi gledaju u nas i govore nam nešto. Samo u proteklih 10 hiljada godina (što je beznačajno za prirodnu istoriju naše vrste, a kamoli planete) sapiens se toliko navikao da bude jedina ljudska vrsta, da nam je teško i da mislimo drugačije. I zato izmišljamo rase, vere, nacije i ostale krajnje besmislene i fiktivne ljudske podele. Možda nam je dosadno, a možda smo i – kao trenutno jedina ljudska vrsta na svetu – veoma usamljeni. Jer ovaj čovek je jedini preostali primerak svog roda. I zato, kad mislimo o migrantima ili azilantima, setimo se – čoveka. Toga da nismo jedini ljudi koji su ikada postojali. I da su svi drugi ljudi izumrli, sasvim verovatno zbog nas. I čuvajmo zato sve preostale sapiense. Koju god nijansu kože imali, kom god bogu se molili, i iz kojeg god kutka sveta dolazili. Pomozimo svim ljudima koji prolaze kroz ovo parče zemlje. Sačuvajmo ovog jednog jedinog preostalog čoveka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari