Verovatno ste primetili da je tokom proteklog vikenda u Srbijici bilo neuobičajeno tiho, sa vrlo malo političke buke i besa, a ako se pitate zašto – bilo je to zato što su državni vrh sa Ocom, kao simbolom svetovne, i patrijarhom, kao predstavnikom duhovne vlasti – u prisustvu „najumnijih srpskih glava“ – vikend proveli u Banjaluci, na proslavi dvadesetogodišnjice Republike Srpske.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Oco je na toj ubibože trogatelnoj i – posledično – do neba dosadnoj svečanoj akademiji delovao kao katalizator, mora mu se to priznati, mada bi mnogo bolje učinio da me je onomad poslušao. Savetovao sam mu, ako se sećate, da Laktašima promeni ime u Lajkovac i da tu, u Bosanskom Lajkovcu, Milu Dodiku sagradi uskotračnu prugu, čisto da bi Mile „uvatio“ pravac. DŽaba sam krečio. Ka i vazda.

Mile Dodik je osoba visokog rizika, nije to nepoznato široj javnosti. Nakon što je – bar tako on misli – uspostavio dobre veze sa Moskvom, svakakve su mu se misli počele motati po glavi, pa se ohrabren Moskvom i rečenim mislima odao ćeranju inata, starog srpskog zanata. Ali to nije tema naše današnje kolumne. Naša tema je „strah od podela“ koji je ovih dana provejavao i sa ove i sa one strane Drine. I patrijarh je, recimo, u Božićnoj poslanici zavapio da NIKOM ne smemo dozvoliti da nas NI PO KOM OSNOVU deli. Može biti da sam nešto propustio na časovima istorije, ali mi se čini da NAS niko – ne samo sada, nego nikada – nije spolja delio, nego da smo se samostalno delili, a da sve bude crnje i gore, da su najžešće deobe pravili upravo oni koji panično pozivaju na takozvano nacionalno jedinstvo.

Srpski nacionalizam je vrlo sličan srpskoj državi, ona mu je konačno i ćerka, dakle – nedovršen, površan, prvoloptaški, mnogo više zasnovan na ličnom nego na kolektivnom egoizmu, što će reći da zagovornici nacionalnog jedinstva to jedinstvo zamišljaju kao jedinstvo u slepom prihvatanju njihovih ličnih „vizija“ i nebuloza. Pošto to, bar na ovom svetu, ne ide, eto ti svakog dana neke srpske podele.

Kamo sreće da se kod nas – kad je za to bilo vreme, sad je kasno – zapatio nacionalizam jevrejskog (ili bar francuskog) tipa koji se zasniva na kulturnom jedinstvu (koje se ne obazire na religijske i političke razlike), a ne na tiskanju oko kazana u kome se kuva geršla. Da je bilo tako, sada bi Srba bilo, odoka procenjujem, najmanje dvadesetak miliona, a Srbija bi bila – hajde da ne preterujemo pa da kažem kao Švedska – ali bi mogla, da kažemo, biti kao Češka, što će reći da bi bila u stanju da bude snažna podrška, oslonac i utočište za sve Srbe iz regiona i takozvane dijaspore, a svakako ne bi punila gaće kad Hrvatska dobije na poklon četiri-pet raketica dometa 300 kilometara. U tom slučaju te raketice ne bi mogle „da dobace“, ako razumete šta hoću da kažem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari