Udrite, dame i gospodo, brigu na veselje, zaturi narode šajkače na potiljak, stigao je mesija. Ma šta mesija – dobili smo osnivača nove religije. I to sa mesta odakle ga niko nije očekivao – iz vrha (načelno) ateističkog SPS-a. Nova religija, koliko sam video, ima izvesnih dodirnih tačaka sa judeohrišćanskom tradicijom, jer osnivač, ravi- Dačić, pominje Hrista (onako uzgred) i sledbenicima poručuje da on, osnivač, ipak ne može sve sam – ni Isus nije mogao – nego mu trebaju pomoćnici, apostoli „koji će širiti novu veru po Srbiji“.

Na fotografiji priloženoj uz novinsku reportažu, tik pored ravi-Dačića, ugledah isposnički lik inženjera Mrkonjića, što me navede na pomisao da će Mrka Dačiću biti ono što je Gospodu bio Kifa, zvani Petar, dakle kamen na kome će izgraditi svoju crkvu. Bože me prosti, takođe pomislih, ima tu neke naopake analogije, jer znamo da Mrka večito nešto petlja sa kamenjem i asfaltom. Ko će biti ostali apostoli, za sada nije poznato niti obznanjeno. Pretpostavljam da će biti demokratski izabrani na sledećoj sednici GO SPS. Eto, cenjeni publikume, dokle nas je dovela takozvana simfonija crkve i države. Crkvi je tesna crkva, pa hoće i parče države, a državnicima je tesna država, pa hoće i deo crkvenog kolača, a oni najambiciozniji među političarima – Dačić, na primer – nameračili se da osnuju još jednu religiju. Manimo se, more, daljeg ćeranja komendije, znamo da je Underlord, pominjući apostole i propovedanje, govorio, kako se to visokoparno kaže – metaforički. Pa, hajde, pokušajmo da skužimo šta je zaista hteo da kaže. I da postigne.

U više navrata sam ovde pisao da je Dačić isuviše inteligentan da bi lupetao naprazno. On samo dobro zna da lupetanje u Srbiji ima odličnu prođu, pa ko veli kad je tako, daj da to iskoristi i da lupetanjem postigne neki društvenopolezni cilj. E, tu je Dačiću inteligencija malo zakazala. Lupetao ti tendenciozno ili lupetao zato što ništa drugo i ne umeš, lupetanje uvek proizvodi istu posledicu – konfuziju. Dačić je, pretpostavljam, primetio da se društvena entropija u Srbiji približila tački posle koje sve zamire – pa i funkcije – i pokušao je da pseudonadahnutom govorancijom ulije u narod malo energije ne bi li se stvar pokrenula sa mrtve tačke. Džaba je, rekoh, Dačić krečio. Lupetanjem, tačnije palamudnjavom, bila ona pseudopatriotska ili pseudoreligiozna, moguće je probuditi isključivo agresivnost i haos – i posledično mrtvilo – nikako stvaralačke energije. Te energije u stanju su da pokrenu isključivo stvaralačke ideje. Našlo bi se ovde i takvih ideja, ali one nisu gromoglasne i – što je najgore – ne donose glasove. Setimo se samo Đinđićevog rejtinga. U tom smislu, Ivice, smisli nešto konkretno, a imaj uzgred na umu i to da osnivači religija završavaju u ulozi žrtve.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari