Site name

Šta čini fašistu?

Da li se Zemlja okreće oko Sunca? Da li su čovek i druge žive vrste proizvod evolucije putem prirodne selekcije? Da li su drevni Egipćani izgradili piramide? Da li je na delu globalno zagrevanje? Da li stvari padaju zbog gravitacije? Da li je Napoleon poražen kod Vaterloa? Da li su vakcine spasile milione života? Da li je Zemlja okrugla? Da li je Milan Nedić bio fašista?

18. mart 2016. 16:05

Ovo su neka od pitanja koja 2016. godine sebi i drugima postavljaju samo neuki, neobavešteni, izmanipulisani ili zlonamerni ljudi. Inače ih dobro poznaju i razumeju i deca u osnovnoj školi. Pa ipak, u ponedeljak je u Višem sudu u Beogradu održano još jedno, treće po redu, ročište posvećeno negiranju ovih prirodnih istina i istorijskih činjenica. To jest, posvećeno rehabilitaciji fašiste, Hitlerovog sluge i narodnog izdajnika Milana Nedića. Istini za volju, svojevremeno su vatikanski sudovi odlučivali i o tome da li se Zemlja okreće oko Sunca ili ne. Ponekad čak i spaljivali nevernike i jeretike u vezi sa tim. Ali je istina ipak uporno isplivavala na videlo. I sad, jedna od istina koja se rehabilitacijom lika i zlodela Milana Nedića želi iskriviti ili promeniti je ona o tome da li je Nedić bio fašista.

Naime, najčešća taktika ove rehabilitacije i sličnih izliva istorijskog revizionizma u mozak je sledeći narativ: iako Milan Nedić jeste bio na čelu marionetske vlade u okupiranoj Srbiji, on sam sa tim fašizmom veze nije imao. Ni luk jeo ni Jevreje ubijao, bio je samo srpski patriota i nacionalista, te branilac privatne svojine i slobodnog tržišta. Zbog toga su ga i zli, naopaki i od srpstva odrođeni komunisti toliko ocrnili, pa moramo da mu rehabilitujemo ugled i da unucima vratimo spomenutu imovinu pride. Siroti debeljko tananih emocija, nepopravljivo zaljubljen u srpskog seljaka i Majku Srbiju, (samo)ubica Nedić bio je tek "tragična ličnost" pod žrvnjem prekomplikovanih istorijskih i geopolitičkih sila. Drugim rečima, jako je to sve složeno i kompleksno i nadasve emotivno, ali fašista nije bio nikako. Ovakav prdež mozga ravan je onom o Zemlji kao o ravnoj ploči. Ali, da bismo zemaljskim sudovima pripomogli sa, hm, činjenicama, važno je razumeti zašto Milan Nedić jeste bio fašista. To jest, šta čini fašistu?

Fašizam i fašista jesu etikete koje se lepe češće i više nego smrad na majmuna. Koriste se za diskreditaciju političkih protivnika, najčešće za ljude koji imaju netolerantna, neliberalna ili nekomunistička gledišta. Poenta fašizma nije u političkoj represiji, niti u diktaturi, pošto dotična upravljačka nepočinstva mogu odlikovati mnoge pojedinačne vođe i režime sa svih strana političkog spektra. Na drugoj strani, često se greši i u pretpostavci da je fašizam samo jedan uzani istorijsko-ideološki incident koji je poražen u Drugom svetskom ratu i koji valja vezivati samo za režime i ličnosti Musolinijeve Italije i Hitlerove Nemačke. A i bilo je i ostalo i britanskih, američkih, francuskih, belgijskih, ruskih, ukrajinskih, rumunskih, mađarskih, hrvatskih, srpskih i drugih fašizama i fašista u raznim istorijskim periodima. Zapravo, nemački fašizam ili nacionalsocijalizam od 1920-ih do 1945. godine koji, hvala "History Channel"-u, najčešće identifikujemo sa fašizmom – pre je bio specifična nego karakteristična verzija evropskog fašizma. Dakle, fašizam jeste jedna i heterogena i hibridna politička ideologija, ali je uprkos tome sačinjena od određenog korpusa osobenih i specifičnih ideja.

S tim u vezi, fašizam je politička ideologija koju čine sledeći sastojci ili potporni stubovi: (1) iracionalizam, (2) militantni nacionalizam, (3) princip liderstva, (4) glorifikacija države i (5) antikomunizam. Dok su nemački fašisti ili nacisti ovom tragičnom spisku zla i naopakog dodali i (6) rasizam, odnosno antisemitizam. Nakon što se dobro izmuti i promućka u krvi i tlu, ovaj spisak sastojaka za spravljanje fašističke torte, škembića, dimljenih creva ili sličnih iznutrica, kuvari od društvenih naučnika nazivaju "fašistički minimum". Upravo da bi razlikovali fašizam od onoga što fašizam nije, pred spomenutom problematikom fašizma kao jeftine samolepljive etikete za sve i svakoga. Drugim rečima, nije svaki pojedinačni militantni nacionalizam automatski i fašizam. Kao ni svaka glorifikacija države. Baš kao što to, sami za sebe, nisu ni svaki pojedinačni iracionalizam, autoritarno liderstvo ili antikomunizam. Ali, svi ovi sastojci uzeti zajedno, čine taj fašistički minimum, odnosno čine ideologiju fašizma.

A politička ideologija, vladavina i ponašanje Milana Nedića, predstavljaju udžbenički, slikovno rečnički ili školski primer – fašizma. Krenimo redom, uz svesrdnu pomoć citata i ostale građe iz studije "Potisnuta istina: Kolaboracija u Srbiji 1941-1944." Olivere Milosavljević. Kada je reč o (1) iracionalizmu, Nedić i njegov režim su glasno agitovali protiv prosvetiteljskih ideala razuma i progresa, istovremeno zagovarajući iracionalni "svetosavski" i "zadružni duh" srpskog naroda i države. Prema Nedićevoj propagandi, ovakvo mistično "svetosavlje" bilo je "iskonski" prisutno u srpskom (seljačkom) narodu kao plod njegove "patrijarhalne" i "rasno biološke stvarnosti". U svojim izlivima iracionalizma, Nedić je drobio o Francuskoj revoluciji kao zlodelu Jevreja, o "pokvarenoj inteligenciji" iz gradova, o "nezasluženoj" naučnoj slavi (Jevrejina) Ajnštajna, kao i o "otrovu" koji je stizao od strane "zapadnjačkih pseudonauka i izvitoperenih shvatanja". Dakle, umesto zasnovanosti na razumu, progresu i racionalnoj birokratiji, Nedićeva država je imala biti utemeljena na volji, duhu i patrijarhalnoj zadruzi: "na zdravim seljačkim temeljima, cementirana jednom zajedničkom voljom, nadahnuta jednom jedinstvenom srpskom dušom". Srpski seljak je, prema Nediću, jedini sačuvao "rasne osobine" jer ga nije bila pokvarila "mešana tuđinska krv". Za njega, Srbija je imala svoj "izvorni nacionalsocijalizam" oličen u ovim "krvnim zadrugama", a Srbin koji "ne oseća, ne živi u svetosavskom duhu – ne pripada srpskoj naciji".

Zatim, tu je i sastojak (2) militantnog nacionalizma. Nedićeva "Nova Srbija" trebalo je da bude "Velika Srbija" (ili "SveSrbija") koja će "ujediniti sve srpske zemlje" i koja je "nacionalno čista". Vaspitavanje omladine takođe je bilo posvećeno formiranju "Velikih Srba", odnosno "fanatizovane" omladine koja će posle priželjkivane ili "rešene" nemačke pobede u ratu okupiti "sve srpske zemlje" u jedinstvenu celinu. U svojim patetičnim obraćanjima, Nedić je umeo da kaže i "Draga braćo zadrugari, dozvolite da vas tako oslovim po starom srpskom običaju kada smo svi bili braća, svi Srbi". U takvoj korporativno-zadružnoj državi nije smelo da bude "kojekakvih belosvetskih ala, kao što je to dosad bio slučaj sa Jevrejima i ostalim, kojima se ne zna kakav im je koren i kakva im krv u žilama teče". Uz to, Nedićeva vlada je u Berlinu 1943. godine od Hitlera i tražila proširenje Srbije pripajanjem istočne Srbije, Srema i Sandžaka, a zatim i Crne Gore.

Nedićeva ideologija se posebno isticala i u slučaju elemenata (3) principa liderstva i (4) glorifikacije države. Naime, njegova propaganda je insistirala na potrebi za autoritarnim duhom i bespogovornom poslušnošću, a reklamirana je "jedna društvena hijerarhija" koja će ukloniti "razorni individualizam". Ova "Nova Srbija", čiji je naziv trebao da bude "Srpska seljačka zadružna država", morala je da bude "uređena kao patrijarhalna porodica" u kojoj se bespogovorno sluša "starešina" – Nedić. Govore je često počinjao sa "Božjom pomoću, a pod mojim vođstvom…". Milan Nedić je propagandno uzdizan na mesto nacionalnog "Oca" koji se tragično žrtvuje za svoju "decu" i kojeg je poslalo proviđenje, a on je opisivan kao "rasan vojnik", "junak", "proslavljeni vojskovođa", "prekaljeni rodoljub", "prvi domaćin nacije", "čovek časti i hrabrosti", "pregaoc za spas Srpstva". I dok je on, srpski Firer, bio "Otac", glorifikacija države postizana je preko metafore "Majke". Ova "Majka Srbija" bila je organsko jedinstvo okupljenog srpstva, najčvršća moguća zajednica pod dominacijom vođe, bez političkih partija i drugih ideologija, "jer srpski narod želi da bude i ostane samo Srbin".

Međutim, Nedićeva ideologija verovatno je bila najvirulentnija i posebno egzaltirana u svom (5) antikomunizmu. Nedić je otvoreno pozivao na ubijanje komunista kao "srpskih izroda" uz karakterističnu fašističku argumentaciju: komunizam, boljševizam i levičarske ideje uopšte bile su plod judeomasonske zavere koja je upropastila planetu i srpstvo. A i kvarila mu je ugođaj i rušila arijevskog Sneška Belića, pošto je partizanski pokret bio jedini koji se borio protiv okupacije i kvislinške vlasti. Nedić je otvoreno antikomunistički tvrdio da su komunisti i partizani "zločinci", "banditi", "strani plaćenici", "agenti", "nesrbi", "degenerici", "robijaši", "cigani", "jevrejska kuga", "jevrejsko-boljševički ološ", "žgadija" i "psihopatološka čudovišta", zbog čega ih je potrebno "zatirati", "satirati" i "trebiti bez milosti". Na osnovu Uredbe o prekim sudovima, antifašisti i komunisti su za 24 sata osuđivani na smrt.

Najzad, Nedićev fašizam je imao i svoj distinktivno nacistički karakter u skladu sa idejama (6) rasizma i antisemitizma. Nastojao je da osnuje Zavod za "rasno-biološka ispitivanja" radi čuvanja srpskog naroda od "nepravilnih mešavina", a njegova propaganda je neprekidno insistirala na "čistoj rasi", "beloj rasi", "arijevstvu" i tome nacističkom sličnom. "Jevrejima i Ciganima" je zabranjeno da rade u državnim službama i da idu u škole, a ljudi su morali da dokazuju i poseduju potvrde kako u porodici nemaju "jevrejske ili ciganske krvi". Prema Nediću, krivac za rat bila je "jevrejska zavera" i "paklena jevrejska misao" koja želi da zavlada svetom, zbog čega je neophodno da se Jevreji proteraju i "očiste" iz svih zemalja Evrope. Čemu je i davao svoj doprinos, te ponosito proglašavao Srbiju "slobodnom od Jevreja".

Zvuči poznato? Aha, i ime tom groznom poznatom je fašizam. U slučaju Milana Nedića, "fašistički minimum" je ispunjen i jasan kao korist od vakcinacije ili heliocentrizam. Uostalom, i gravitacija, i evolucija, i egipatske piramide, i rotacija planete možda i jesu komplikovane stvari. Ali ovo ih ne čini manje istinitim ili manje činjenicama. Naučne kontroverze i istorijske kompleksnosti ne smeju biti izgovor za neznanje. S druge strane, fašizam Milana Nedića i nije naročito komplikovana stvar, već nešto prosto i banalno poput zla i naopakog. Ipak se okreće, šta god sudovi govorili.

komentari (0)

* Sva polja su obavezna

Potvrdite

Slanjem komentara slažete se sa Pravilima korišćenja ovog sajta.