Studenti Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu već dve nedelje štrajkuju. Njima su se prekjuče pridružile koleginice i kolege sa Arhitektonskog fakulteta. Zašto su blokirali ustanove na kojima uče i šta zapravo hoće ti studenti?


Pre mesec dana Narodna skupština je usvojila izmene Zakona o visokom obrazovanju prema kojima se studentima koji steknu 48 bodova tokom školske godine omogućuje besplatno školovanje u narednoj godini. To je bio glavni, ali ne i jedini, zahtev prošle sezone studentskih blokada na Filološkom i Filozofskom fakultetu u Beogradu. No, iako je zakon sada modifikovan, na brojnim fakultetima studentima koji su stekli predviđeni uslov nije omogućeno besplatno školovanje.

Ova bespoštedna situacija najočiglednija je na FLU kojem, kako tvrde studenti, Ministarstvo prosvete, godinama već, ne uplaćuje budžetom predviđeni novac. Da bi se održao, pomenuti fakultet mora i da zarađuje, a najpreči izvor prihoda, tu je, dakako, školarina. S druge strane, studentima, na primer, Fakulteta političkih nauka, koji su zadovoljili pomenuti uslov, omogućena je blagodet konzumiranja dotične izmene zakona. To je nastavak starostavne, dobro uhodane prakse u našem društvu da su pred zakonom jedni jednakiji od drugih.

Krucijalno pitanje, međutim, nije zašto studenti FLU i Arhitektonskog fakulteta blokiraju zgrade svojih škola, nego zašto studenti ostalih državnih fakulteti ne štrajkuju (privatne izuzimamo, jer je na njima osnovni uslov ne samo upisa nego i uspešnog studiranja – dobra finansijska kondicija), i to ne jedino iz solidarnosti prema svojim poniženim kolegama nego zbog onog temeljnog društvenog razloga koji su istakli protestujući studenti:

„Ovom borbom želimo da prekinemo dugogodišnje urušavanje sistema obrazovanja. Pozivamo studente, prosvetne radnike, radnike u kulturi kao i sve ostale koji smatraju da je trenutno stanje u obrazovanju katastrofalno, da se organizuju i priključe borbi protiv komercijalizacije obrazovanja.“

Stanje u obrazovanju u Srbiji, doista je katastrofalno. Ali, šta to uistinu znači? Zabašurena je bit kritičkog mišljenja, koja se ispoljava, pre svega, kao analitička moć razotkrivanja kulturalnih i društvenih modela koje kroji finansijska oligarhija. Znanje kao vladanje skupom probranih podataka, kakvo se nudi kod nas od osmoljetke do univerziteta, predstavlja idealnu preporuku za budućeg poslodavca. Katastrofičnost je u tome što to vodi potpunom zaglupljivanju društva – ne toliko uništenju samog kritičkog stava koliko iskorenjivanju potrebe da se kritički deluje, jer nije isto principe proklamovati i ostvarivati.

Studenti su naveli valjane razloge za svoju pobunu, kao što su to učinili i prošle godine, ali još nisu uspeli da podstaknu ozbiljnu javnu raspravu o našem obrazovanju te da iz nje uslede invektive za samu promenu tog učmalog i otupljenog sistema koji proizvodi najamnike u teoriji i praksi za potrebe finansijskih moćnika. Nije stoga nikakvo čudo što su studenti Fakulteta političkih nauka i Fakulteta organizacionih nauka zadovolj(e)ni i što im ne pada na pamet da se pridruže svojim kolegama u neposlušnosti (na šta su, po svojoj društvenoj ulozi, dužni), kao što nije čudo i da su upravo studenti takozvanih neproduktivnih i nedržavotvornih disciplina ostavljeni na cedilu. Od njih, mni se, ništa ne zavisi: Oni nikome nisu potrebni i teret su samima sebi.

Na ovogodišnjim štrajkačima je velika moralna odgovornost. Oni bi stoga trebalo da istraju u dve stvari. Prvo, da ne prekinu blokadu u trenutku kad se zadovolji njihov partikularni interes, ako do toga uopšte i dođe, jer time nije zadovoljen onaj primarni uslov koji su sami dijagnostički jasno naveli – pravo na savremeno i kritičko obrazovanje. Drugo, veoma je važno kakvu će formu i kakav sadržaj zadobiti štrajk.

Neophodno je, naime, da štrajk bude aktivan, jer onima koji pasivno štrajkuju nije se ni potrebno odupirati. To znači da na fakultetima u blokadi treba organizovati alternativnu nastavu. Ali, to ne znači naprosto održavati istovetan oblik nastave kakva je upravo sprečena, kao neku vrstu „nadoknađivanja gradiva“, nego nešto sasvim drugo. Ta potencijalna predavanja i te potencijalne dijaloge mogu da vode ne samo nastavnici matičnog fakulteta nego i svi za to pozvani, bez obzira odakle su. Ključno je da struktura i smisao te nastave, iz predmeta koji se inače studiraju, ali i iz drugih predmeta, bude primer strukture i smisla zahtevanog načina obrazovanja, u kojem se znanje daruje. Ako studenti nisu u stanju da to organizuju – da na stotine i stotine adresa upute pozive za besplatna predavanja i razgovore – onda to zapravo i nije njihova želja.

Briljanti profesor istorije i beskompromisni društveni aktivista, Hauard Zin nije uzalud govorio da studenti koji učestvuju u društvenim protestima, za nekoliko nedelja nauče više lekcija negoli za godinu dana studiranja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari