Opomenu me onomad Panović da bi bio red da jednu kolumnu posvetim nedavno preminulom Gabrijelu Garsiji Markesu. Nije bilo potrebe da me opominje, imao sam to na umu, ali malo sam odložio stvar da se poslednja stranica Danasa ne bi pretvorila u rubriku in memoriam.

Zašla rednja, čestnejši auditorijume – tako u Bajinoj Bašti kažu kad učestaju umiranja.

Na vest o Markesovoj smrti predsednik Kolumbije je naredio trodnevnu žalost, ali nije rodna Kolumbija oduvek volela Markesa kao što je on voleo nju. Daleko od toga. Vaktile je Gabo navrat-nanos morao da beži iz Bogote sa torbom u kojoj je jedini prtljag bila njegova glava. U to doba Markes je bio novinar koji je otkrio neke brljotine “vladajućih struktura”, pa su strukture nameračile da mu smrse konce. “Strukture” su time (verovatno) učinile veliku uslugu i Markesu i svetskoj književnosti. Ko zna šta bi bilo da je Markes nesmetano nastavio novinarsku karijeru jer je poznato da stresni redakcijski posao ne ide naruku pisanju dobre proze. Ovako, u izgnanstvu, u oskudici, skučenosti i sećanjima na priče koje mu je u detinjstvu pripovedala baka, Markes je napisao „Sto godina samoće“, po mom skromnom sudu, najbolji roman XX veka i jedan od deset najboljih romana – što kažu novindžije – ikada.

U čemu je tajna tog romana? Nema tajne. Jednostavnost je u pitanju. Markesov nenadmašni stil veoma je nalik na pripovedanja one izumrle sorte usmenih pripovedača koji su cenjenom publikumu na orijentalnim bazarima ispredali fantastične priče za honorar od nekoliko bakrenjaka. Što će – da i ja pojednostavim – reći da je za Markesa smisao priče sama priča, a ne ispravljanje krivih istorijskih i ideoloških Drina.

Sećam se kao da je juče bilo. Beše april 1976. Samo što sam izašao iz klete JNA. Trevim na užičkom trgu pokojnog Peđu Gavrića, koji mi utrapi neku knjigu i reče da je obavezno pročitam. Knjigu uzeh, ali sam za to veče imao neke nečitalačke planove. Istog popodneva, međutim, da bih prekratio vreme, otvorim ja knjigu i pročitam prvu rečenicu – “Mnogo godina kasnije, pred strojem za streljanje, pukovnik Aurelijano Buendija setiće se onog davnog popodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi led”. I šta da vam pričam? Nastavio sam da čitam. Ne odoh ja te večeri na tulum, ali ode moja pokojna majka u treću smenu. Eto ti ujutru Dobrile iz treće smene, a ja i dalje čitam, ostalo mi još tridesetak stranica. Ukači keva da sam svu noć čitao, a pošto se u Užicu svako čitanje duže od pola sata smatra simptomom duševne bolesti, upita me da li sam normalan? Nisam majci odgovorio na to pitanje zato što na njega ni dan-danas ne znam odgovor, ali teško da sam se ikada i pre i posle – osećao tako normalnim kao tog dana i te noći kada sam u dahu pročitao „Sto godina samoće“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari