Opomenu me onomad Panović da bi bio red da jednu kolumnu posvetim nedavno preminulom Gabrijelu Garsiji Markesu. Nije bilo potrebe da me opominje, imao sam to na umu, ali malo sam odložio stvar da se poslednja stranica Danasa ne bi pretvorila u rubriku in memoriam.
Zašla rednja, čestnejši auditorijume – tako u Bajinoj Bašti kažu kad učestaju umiranja.
Na vest o Markesovoj smrti predsednik Kolumbije je naredio trodnevnu žalost, ali nije rodna Kolumbija oduvek volela Markesa kao što je on voleo nju. Daleko od toga. Vaktile je Gabo navrat-nanos morao da beži iz Bogote sa torbom u kojoj je jedini prtljag bila njegova glava. U to doba Markes je bio novinar koji je otkrio neke brljotine “vladajućih struktura”, pa su strukture nameračile da mu smrse konce. “Strukture” su time (verovatno) učinile veliku uslugu i Markesu i svetskoj književnosti. Ko zna šta bi bilo da je Markes nesmetano nastavio novinarsku karijeru jer je poznato da stresni redakcijski posao ne ide naruku pisanju dobre proze. Ovako, u izgnanstvu, u oskudici, skučenosti i sećanjima na priče koje mu je u detinjstvu pripovedala baka, Markes je napisao „Sto godina samoće“, po mom skromnom sudu, najbolji roman XX veka i jedan od deset najboljih romana – što kažu novindžije – ikada.
U čemu je tajna tog romana? Nema tajne. Jednostavnost je u pitanju. Markesov nenadmašni stil veoma je nalik na pripovedanja one izumrle sorte usmenih pripovedača koji su cenjenom publikumu na orijentalnim bazarima ispredali fantastične priče za honorar od nekoliko bakrenjaka. Što će – da i ja pojednostavim – reći da je za Markesa smisao priče sama priča, a ne ispravljanje krivih istorijskih i ideoloških Drina.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.