Jedna vrsta intelektualne razonode i egzibicije te 1984. bilo je tumačenje „prognoza“ Džordža Orvela iz njegovog istoimenog romana objavljenog 1949. godine. Uz Hakslijev Vrli novi svet i Farenhajt 451 Reja Bredberija, Orvelov roman je dugo bio najpoznatija literarna antiutopija. Danas je takvih knjiga obilje. I mnoge su već klasici. Na primer, preporučujemo Igre gladi Suzan Kolins.

Te 1984. Stiv Džobs je predstavio Apple Macintosh – prvi komercijalno uspešan računar sa mišom i grafičkim interfejsom. Reda radi da pomenemo da se te godine pojavila i 'Bela knjiga' Stipe Šuvara – spisak „zloupotrebe“ kulture i stvaralaštva. Pojavio se i Terminator. Iako su rane osamdesete uglavnom bile lepe godine, filmske vizije su i u njima bile dovoljno mračne: Karpenterovo Bekstvo iz Njujorka, Milerov Pobesneli Maks (oba iz 1981), Trirovi Elementi zločina (1984), Besonova Poslednja bitka (1984). Sa svojim stilom 'tech noir' Džejms Kameron je Terminatorom pomerio žanrovske granice. U glavnoj ulozi proslavio se Arnold Švarceneger. Drugi deo filma iz 1991. bio je još bolji zbog „tečnog metala“ i You Could Be Mine od Guns N' Roses.

Pre neko veče gledao sam Genisys – novog Terminatora (valjda petog u nizu). Imao sam osećaj da je do apsurda dovedena osnovna teza franšize o cirkularnoj naraciji budućnosti koja pokušajem kontrole prošlosti pokušava da kontroliše sebe. Kao da su se autori filma vratili u 1984. i 1991. da promene prva dva filma da ne budu tako dobra da bi oni posle bili bolji.

Setimo se trećeg nastavka Pobuna mašina (Rise of the Machines), iz 2003. Tada sam imao utisak da se reditelj Džonatan Mostov upravo probudio iz kome u koju je pao 1991. kad je video Terminatora 2 i da je odatle nastavio, kao da se u međuvremenu, što bi rekao na Ušću Milovan Vitezović, nije „dogodio narod“, odnosno Matriks sa svojom parabolom o dve egzistencije u mitskom sukobu.

U čemu je suštinski glavni problem? Uprkos izazovnim futurističkim koridorima, uprkos sve očiglednijim aluzijama da je Skajnet upravo internet, uprkos apelima Asanža da moramo zaustaviti Google pre pobede Hilari Klinton, Terminator je ipak pop fenomen osamdesetih godina. Kad je Roki Silvestera Stalonea prebio sovjetskog „terminatora“ Ivana Draga, i to na gostujućem terenu „prve zemlje socijalizma“ sve sa aluzijom na Mihaila Gorbačova i kompletni prezidijum i politbiro SSSR u svečanoj loži, bilo je jasno da je „hladni rat“ gotov. Posle pobede nad Sovjetima, Stalone je imao samo dve realne mogućnosti: Da u ring dovede Švarcenegera ili Tajsona. Pošto se to nije dogodilo, Roki je postao besmislen.

Svaki Terminator se nalazi pred sličnim dilemama: Koga ubaciti u ring? I ništa bolje od „tečnog metala“ nije smišljeno. Učinilo se na momenat da je u trećem delu na tom urgentnom mestu rešena kvadratura kruga sa ženskim terminatorom u liku i telu norveškog top modela Kristane Loken. Uprkos hladnom seksepilu, i to je brzo zaboravljeno. Tek se četvrtog dela uopšte ne sećam i kao me ubeđuju da je sigurno bio snimljen, mada znam da sam ga gledao.

U trećem delu Džon Konor, koji je u „dvojci“ pomogao da se čovečanstvo spasi od masovnog istrebljenja, živi u strahu i od usisivača, kao neka vrsta klošara koji na svojim plećima nosi sve breme ovog sveta. Ne postoji nikakav trag o njegovom postojanju. Skajnet ne može da mu uđe u trag sve dok se iz senke budućnosti ne pojavi model T – X (Kristana Loken), Skajnetov najekskluzivniji kiborg, toliko savršen da mu čak ne trebaju ni ulošci s krilcima. Ova cura, nemilosrdna koliko i lepa, imala je direktivu da obavi posao u kome je omanuo njen prethodnik T – 1000. U aktuelnom petom delu vidno ostareli Švarceneger je opet model T – 800, dok je Džon Konor najmoderniji Skajnetov model – gotovo njegova suština.

Novi Terminator je bar uspeo u višeslojnoj ironiji na I'll be back tragu i nizu šarmantnih referenci. Globalni strahovi su danas toliki da distopija iz Terminatora deluje melanholično i podseća na vreme kad smo verovali da će Švarc biti predsednik Amerike i da će ceo svet biti sigurniji. Ovo je film nostalgije. Ali, velike.

Davnih dana opisujući Rusiju svog vremena Nikolaj Vasiljevič Gogolj je konstatovao: „Loši putevi, gomile budala.“ U Srbiji se baš insistiralo na tome. Jednom prilikom pitao sam tadašnjeg premijera Vojislava Koštunicu šta misli po pitanju koridora 11? On je odgovorio da je to jako bitno, i da je bilo tog auto-puta, nikad se ne bi Crna Gora odvojila od Srbije. Možda, ali putevi se pre svega prave da bi ljudi sa tačke A došli na tačku B, što brže, sigurnije, i što komfornije. Da je Tadić napravio, a bilo je vremena, koridor 11, imao bi, apsolutno sam siguran, i treći mandat. Velimira Ilića su vređali da on pravi „put do svoje kuće“. Spreman sam da tvrdim da je Velimir jedan od retkih političara koji razume civilizacijski značaj rešavanja tog problema. Iako ga to ne abolira za neke druge stvari. Vučić je sad pred istim ispitom: Napravi li koridor 11, pobedio je, ako ga ne napravi, izgubio je, ma šta drugo uradio pametno. Koliko vidim, deluje odlučno da izgura to.

Znamo da se na koridoru 11 isprečio hrast. U stvari, on je tamo, u Savincu kod Gornjeg Milanovca, više od 600 godina, tako da je trasa naletela na njega. Pokrenula se bila velika društvena akcija da se hrast sačuva. Vučić je bio ultimativan: Izgradnja auto-puta je važnija od hrasta. Onda su stvari krenule ka kompromisu. Vučić kao da se uplašio nekog našeg Taksima (istanbulski ekološki povodi za dublje procese). I Veljo Ilić je govorio o nekim zaobilaznicama (mada ni tada hrast ne bi bio siguran), da bi sad konačno energična resorna ministarka Zorana Mihajlović presekla. Izgleda da će da radi motorka. Meštani Savinca pozivaju Zoranu da dođe da se tri puta prekrsti pre motorke. Hrast je postao maltene kao spomenik borcima OVPMB u Preševu. Kako ga ukloniti?

Da se senzibilnije projektovalo, i da su građanska udruženja na vreme reagovala, hrast je mogao biti spasen. Ovako, u dilemi hrast ili auto-put, mislim da je dilema apsurdna. Već sam taj hrast nazvao Drvobradi, što znači da mi nije svejedno. Enti su narod iz trilogije „Gospodar prstenova“. Enti su ogromno drveće. Stariji su čak i od vilenjaka. Mudri su, razmišljaju polako i duboko. Bili su besmrtni, ali su s vremenom upali u čudan čarobni san i postajali sve sličniji drveću koje čuvaju. Živeli su u šumi Fangorn. I suštinski su pomogli hobitima. U besu zbog ekocida uništili su Izengard i porazili zlog čarobnjaka Sarumana. Operaciju je vodio najstariji ent – Drvobradi. E, sad, bilo bi idealno kad bi ovaj hrast na Savincu bio ent, pa da ga lepo zamolimo da se malo pomeri. Ali, nije.

Njegovo sečenje je, sugeriše se, kao rušenje crkve. U njegovoj kori se nazire uklesani krst, a strah da će prokletstvo pratiti onog ko poseče stablo ipak je bliži magijskoj svesti, sujeverju, paganskim kultovima prirode, nego pravoslavlju. Do sada, međutim, niko nije napravio crkvu koja će nositi ime mučenika sa Ibarske magistrale koji su živeli mnogo manje od Drvobradog. Politička je sramota Zapadne Srbije, koja je dala presudni doprinos demokratizaciji Srbije, da nije imala snage da ranije napravi snažnu političku kampanju, pa i masovne proteste zbog političkih opstrukcija i nemara u izgradnji koridora 11, da bi se na primeru hrasta videlo koliko malo fali da se ta izgradnja destabilizuje.

Ekologija je jako oružje za opozicioni rad. Ona patka protiv „Beograda na vodi“ se nije primila, Ali, biciklistički protest, povodom istog projekta, bolje je prošao.

Voluntarizam je trajno obeležje političke kulture na ovim prostorima. Od njega nije imun ni Vučić, ali to ne znači da ne treba skrenuti pažnju i na jednu perfidnu igru: Da se otpor modernizaciji Srbije (kao i u slučaju Đilasovog Bulevara) predstavi kao „temeljne vrednosti građanskog društva“, a da se napori za modernizaciju Srbije kompromituju kao „autoritarna politička volja“.

Slušao sam davno neku matoru zamlatu kako se kune da je do izgradnje Valjaonice bakra i aluminijuma u Sevojnu kupus bio neverovatan u tom mestu. I ta zamlata je zbog kupusa proklinjala fabriku koja je izgradila pola regiona. Šta mislite kako bi srpski premijer Slobodan Penezić Krcun – idejni tvorac Valjaonice u Sevojnu, reagovao da mu je neko pomenuo dobar kupus kao argument protiv?

Zar je ministarka Zorana Mihajlović, koja je sa 24 procenta, posle Vučićevih 44, najbolji zastupnik evropskih ideja među srpskim političarima, (nedavno istraživanje „Faktor plusa“), zaslužila da je pored britanske rezolucije o Srebrenici, sad još proklinju i zbog hrasta, ako je čak i Vjerica Radeta stala da kune po bilo kom pitanju?

Razmišljam kakav li bi Vulin održao govor pored hrasta i kako bi objasnio meštanima Savinca šta je najbolje činiti?

Razmišljam i zašto glumac Miki Manojlović neće da odgovori u Danasu na nešto što je u kontekstu njegovog imena i dela napisano u ovim novinama, a hoće da odgovori u Politici koja prenese ono što je napisano u Danasu. Odbijajući ljubazno moju ponudu da raskošno, bar raskošno kao kasnije u Politici odgovori našem kritičaru Zlatku Pakoviću, propuštena je šansa da se možda predupredi jedna mučna situacija. Veliki glumac je to odbio sa obrazloženjem da ne želi da nam diže tiraž. A zašto ga onda diže Politici? Zar stvar nije principijelna? Da li je sve zato što je on igrao Vuka Karadžića, a Politika je na ćirilici? Sumnjam da je Politika perfidno prenela tekst (ili njegov deo) iz Danasa, samo da bi stvorila prostor glumcu da odgovori. Jer on je to učinio ekspresno. Ovakvi truli paktovi ne doprinose medijskoj kulturi, već je fingiraju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari