Tresla se studentska gora, rodio se plankton. Zahtevi naglo vozdignutog i brojčano traljavog studentskog bunta bili su šesti ispitni rok, budžetsko finansiranje apsolventske godine i produžetak studiranja ekipi koja je fakultet upisala pre osam godina. Jedno je pitanje zašto studenti ne kukaju i ne podvriskuju u vezi sa – gradivom?

 Zašto umesto više ispitnih rokova ne žele više znanja? Zbog čega umesto zahteva za više vremena za završetak studija nikada ne iznose zahteve za više knjiga u bibliotekama? Potrebe i muzičke želje studenata 2014. godine iscrpljuju se u temporalnosti: davajte više prilika za polaganje ispita da bi se zadržalo pravo na studiranje. Drugim rečima, dajte hleba u studentskoj menzi i igara u studentskom domu. Samo jedan manji broj studenata je izašao izvan ovog okvira, radikalizovao proteste i dobio po tamburi od strane fašističkih batinaša. Ali oni su, rizikujući glavu, sačuvali obraz. Ostali su bili na političkoj liniji i prihvatili sve što im je ministar predočio. A kako i ne bi kad je smisao bunta bio od starta obesmišljen i mrtvorođen jer su njegovi zahtevi i ciljevi definisani jeftino. Tada ih je lako i prodati.

Uz spomenutu dimenziju želje za znanjem koja je u studentskoj skripti pre stvar naučne fantastike nego nauke, nešto sasvim drugo je politička priroda studentskog protesta i aktivizma. Naime, jedan od studentskih domova Univerziteta u Novom Sadu nosi ime Veljka Vlahovića. S tim u vezi, glavno pitanje je moguće formulisati i ovako: znaju li studenti gladni jeftinog domskog kreveta ko je bio Veljko Vlahović? Da je bio organizator predratnog studentskog pokreta koji se borio protiv nacionalizma i fašizma, za slobodu nauke i kulture, te dobrovoljac Španskog građanskog rata i narodni heroj Narodno-oslobodilačke borbe? Ne znaju, jer u Srbiji koja se sistematski stidi svog antifašizma, Veljko Vlahović je za novu generaciju studenata samo toponim još jedne bubrežne godine provedene u loju između dremeža na predavanjima, flerta po čitaonicama, oblokavanja po klubovima i kolegijalnih snošaja po – „Vlahoviću“. Isto pitanje, naravno, važi i za „Slobodana Bajića“ i „Feješ Klaru“ u Novom Sadu, odnosno za „Rifata Burdževića“, „Slobodana Penezića“, „Veru Blagojević“ (I i II), „Miku Mitrovića“, a posebno za „Žarka Marinovića“ u Beogradu.

Mnogi kritizeri studentskih pokreta u vučićevskoj Srbiji se u svojim analizama pozivaju na studentske proteste iz 1968, odnosno iz 1996/97. godine, jer dotle seže naše revizionističko sećanje. Dok pri tom zaboravljaju na revolucionarno orijentisane jugoslovenske studente pre Drugog svetskog rata. Koji su bili premlaćivani i doslovno ubijani od strane žandara, te naoružanih nacionalističkih i (ubrzo) fašističkih grupa koje je organizovala i finansirala država. U pitanju su mahom bili predratni komunisti sa uporištem upravo na univerzitetu koji je proizveo najprogresivniju generaciju koju ovi prostori pamte: Ivu Lolu Ribara, Sonju Marinković, Vladu Dapčevića, Milovana Đilasa, Petra Stambolića, Žikicu Jovanovića Španca, Pavla Papa, Mahmuta Bušatliju, Đuru Strugara te navedena imena iza domova: Vlahovića, Burdževića, Penezića, Bajića, Klaru, Blagojević i mnoge druge. Spomenuti student Žarko Marinović je nožem u leđa ubijen u sukobu sa naoružanim prorežimskim ljotićevcima okupljenim u „Organizaciju nacionalnih studenata“, a čiji je počasni predsednik bio tadašnji rektor. Marinovićevog ubicu je branio Dimitrije Ljotić lično i osudilo ga je na samo pet godina zatvora. Na raznim studentskim demonstracijama od prebijanja su preminuli i studenti Mirko Srzentić, Bosa Milićević, Mirko Luković i mnogi drugi, hvala dobrim ljudima iz srpskohrvatske Vikipedije (tog omiljenog izvora studentskih seminarskih radova) na kulturi sećanja. Stotinu mu ispitnih rokova, prvi koncentracioni logor u Jugoslaviji osnovan je u Višegradu 1935. godine – i to za levičarski orijentisane studente. Rečima jednog od najvećih istoričara u 20. veku, Erika Hobsbauma, a koje sjajno prenosi Milan Radanović, studenti Beogradskog univerziteta su važili za najrevolucionarnije studente u Evropi 1930-ih godina. Rame uz rame i indeks uz indeks sa kolegama iz Madrida.

Naime, u predratnom periodu, levičarske i revolucionarne ideje u većini drugih evropskih zemalja su se mahom (pro)nalazile u radničkom pokretu i među nezavisnim intelektualcima, a univerziteti su bili uporišta klerikalnih konzervativaca. Međutim, u ruralnoj predratnoj Jugoslaviji bez istinske radničke klase su upravo akademci predstavljali okosnicu progresivnih i slobodarskih ideja. Bili su to ljudi koji su, uprkos sistematskom progonu, nasilju, ubistvima, univerzitetskoj miliciji i specijalnom studentskom konc-logoru, za svoje ideje pridobili polovinu tadašnje studentske populacije. Dakle, podli revizionistički mit je da su predratne komuniste činili neobrazovani seljaci sa šatro smešnim nadimcima i strastvenom željom da se usele u buržoaske stanove po Dedinju i Dorćolu. Bili su to sjajni mladi ljudi koji su položili ispite iz etike i društvene teorije, te stekli kompetencije iz odvažnosti i kritičkog mišljenja. Hiljade i hiljade studenata su tokom cele decenije pre sveopšte belosvetske klanice antirežimski demonstrirali, odnosno borili se za mir, autonomiju univerziteta, jednakost i slobodu, a protiv nacionalizma, antisemitizma, dolazaka ministara Trećeg rajha u Beograd, fašističke agresije na evropske države i slično. Uz to, tokom Španskog građanskog rata, čak polovinu onih pripadnika Internacionalnih brigada koji su došli iz Jugoslavije činili su studenti. A čim je fašistički okupator sa domaćim izdajnicima zakucao na ovdašnja vrata, studenti su bili među prvima koji su ustali u odbranu. Naime, u partizanskom pokretu je učestvovalo preko 5000 studenata, od čega se čak njih 205 u tom ratu za slobodu uzdiglo do statusa narodnih heroja. Dok mnogi od njih, kojima sa neopevano bezdušnom lakoćom danas menjamo ulice, nikada nisu došli kući. Da bismo mi imali ulice kojima ćemo hodati i univerzitete na kojima ćemo studirati. Ili tražiti ispitni rok više.

Uzimajući to u obzir, koliko smešno, (o)tužno i jadno tada deluju zahtevi nove studentske generacije? Bili u roze plišanim trenerkama ili majicama sa likom Če Gevare, svejedno, jer su u trku za partijskom knjižicom Srpske napredne stranke svakako. O legitimnosti najnovijih studentskih zahteva se može raspravljati. Njihov smisao je taj koji je problematičan. Ovaj studentski protest je precizan izraz mentaliteta loših đaka i nakaradne sklonosti kratkoročnim ciljevima umesto dugoročnim. Uostalom, kako i da izgleda studentski protest 2014. godine kada umesto brošura o svetskoj revoluciji i bujajućem fašizmu, studenti drugim studentima danas dele jedino flajere o „hit“ i „parti“ putovanjima u Grčku? Dok su predratni studenti ilegalno (jer im je država otela pasoše) putovali u Španiju da bi se oružano tukli sa fašistima, ovi današnji se javljaju na evropske „programe mobilnosti“, u stipendiranoj razmeni alkoholnih i telesnih tečnosti. Dok umesto hrabrih, antifašističkih i antirežimskih studentskih vođa danas imamo „mlade lidere“ iz raznih parapolitičkih studentskih parlamenata sa kragnicama i džemperčićima na „V“ koji svoju hrabrost izlivaju na Fejsbuku do sledeće sinekure? Možemo li ikoga od njih da zamislimo kao narodne heroje?

Zbog svega toga, ovo je protest koji je po svojim zvaničnim zahtevima, porukama, članstvu i ikonografiji – protest na liniji sistema. Umesto da posve realno zahteva nemoguće, on je osuđen na besmisao. A za ilustraciju pravog protesta i pobune ne moramo posegnuti za zaboravljenom istorijom. Dovoljno je samo ne prebaciti kanal kada na red stignu vesti iz sveta. Prošle nedelje, Nobelovu nagradu za mir je dobila sedamnaestogodišnja pakistanska devojčica Malala Jusafzaj, zato što je želela da ide u školu uprkos talibanštini koja joj je to zabranjivala. Da li će se i ona kada upiše fakultet boriti za „Oktobar dva“? Prošle nedelje takođe, policija u Meksiku je pronašla masovnu grobnicu sa 28 ugljenisanih tela levičarskih studenata koji su pre dve nedelje sukobili sa policijom u gradu Iguala. Jer studenti su tamo već godinu dana protestovali protiv lokalne vlasti koja sarađuje sa narko kartelima, pa su karteli uzeli stvar i benzin u svoje ruke. Ne radi se o prizivanju ovakvih scenarija, daleko im ružna kuća, već samo o organizovanju pobune koja znači nešto više od čuvanja lagodnih pozicija. Budžetskih privilegija u vidu viška roditeljskog novca za tiket u kladionici i đus-votku u separeu splavova velegrada. Jer tada i protest usvaja svadbarsku logiku isticanja zastave Srbije u prvim redovima kolone uz odurni „Beogradski sindikat“ za zvučnika, kao paradigme desničarskog pseudobunta po ukusu Drugog dnevnika. Među šatro buntovnom omladinom nije na delu kriza morala, kako to oduvek drobe konzervativci, već kriza ideja. Predratni revolucionarni studentski pokret nazivan je i „Napredni studentski pokret“. Ne dozvolimo da ovaj izgleda naprednjački.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari