Jedan je pisac iz XIX veka – čijeg se imena trenutno ne mogu setiti – dalekovido rekao da je svet počeo da odlazi dođavola onoga momenta kada su jutarnju molitvu zamenile jutarnje novine.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Svaka mu je, kao što vidimo, bila ka vladičina. Ni veliki Gete nije voleo žutare, a nije ih voleo zato što je (ispravno) zaključio da povećanje novinskih tiraža i širenje njihovog uticaja neće dovesti do – kako su ondašnje novindžije telalile – prosvećivanja širokih narodnih masa nego do njihovog zaglupljivanja. Jeste da su ondašnje novinčine u odnosu na današnje bile kao Talmud u odnosu na petparačke romane, ali je sama njihova priroda – praćenje svakodnevnih događaja – u sebi nosila klicu buduće (za nas aktuelne ) pomahnitalosti.

Svakodnevnost je, nažalost, najčešće dosadna, a kad nije dosadna, onda je – kao u slučaju raznoraznih katastrofa, prevrata i uopšte pičvajza – vrlo neprijatna, ali zato su tu žutare da nam – kad je dosadno – podastru kojekakve zanimljivosti, a da nam – kad stvari postanu neprijatne – stanu na muku i višestruko povećaju nelagodu. To se stručno zove senzacionalizam i zvuči vrlo gordo, ali znači – nadraživanje, proizvodnju masovnih osećanja i strasti, najčešće niskih.

To je, uzgred, tema naše današnje kolumne. Prošlog vikenda je u masovnim porodičnim pokoljima stradalo ravno trinaest osoba, što je stvar koja bi – uz još sveže sećanje na skorašnje masovne pokolje – nužno morala izazvati zabrinutost ali – izuzimajući aktivistkinje ženskog pokreta – niko se, osim žutara serbskih, nije nešto naročito zabrinuo. Nevolja je u tome što se ni žutare, osim na rečima, uopšte nisu zabrinule; daleko od toga njima su pokolji došli, što no se kaže, ko kec na deset. Evo, danas je sreda, a žutarski stupci su prepuni detalja i pikanterija sa mesta prošlonedeljnih zločina, od kojih neke zadiru duboku u intimu mrtvih ljudi, a kako stvari stoje još ćemo najmanje nekoliko dana bivati bombardovani takvim „istraživačkim novinarstvom“.

Ako se masovni zločini ne mogu predvideti ni sprečiti (bar dok MUP ne zaposli one precogse iz „Suvišnog izveštaja“) pitam se da li bar država Srbija može stati na put masovnoj popularizaciji zločina, jer „izveštavanje“ srpskih žutara nije ništa drugo nego huškanje na krvoproliće. Naravno, novindžije će reći da oni „samo rade svoj posao“, a država Srbija će reći da ona, je li, neće da „guši slobodu štampe“, ali u uređenijem svetu se odavno pišu naučni radovi o tome da preopširno i preeksplicitno pisanje o zločinima ič ne doprinosi njihovom smanjivanju. Naprotiv! Takvi napisi često posluže kao okidač potisnute agresivnosti potencijalnih ubica. Nije ovo bez neke. Setite se kako smo – prošle godine u vreme poplava – a zahvaljujući novindžijskoj panici – svi bili poplavljeni, bez obzira koliko daleko bili od „ugroženih područja“. Tako smo, opet zahvaljujući novindžiluku, svi bili saučesnici i prošlonedeljnim ubistvima. A neki će tek preći sa (novinskih) reči na dela.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari