Viđao sam i scene javnih defekacija po bankinama pored kolovoza i još gnusnije prizore raskalašnih devojčura koje u prostačkoj potrebi da momentalno zadovolje svaku potrebu i svaki nagon ne mogu da se uzdrže do prve kafane ili benzinske pumpe, nego bezobzirno, usred bela dana, pišaju gde stignu i pridigavši se posle pišanja drmusanjem guzica otresaju zaostale kapljice mokraće ne obazirući se što pogledima sablažnjenih prolaznika, među kojima ima i dece, izlažu svoje raščepljene polne organe, pizdurine, da ne okolišam.

Mogao bih, kažem, satima pričati i o razvratu koji se usred bela dana, takoreći pred očima javnosti, sprovodi na usputnim odmorištima, ali dosta je svakom danu zla njegovoga, pomislih. Preterivanje u osipanju drvlja i kamenja na razvrat plod je rđave savesti i vodi pravo u razvrat, tako je rekao Maksim Ispovednik, čini mi se. Ili je to bio Isak Sirin? Neću, pomislih potom, odstupiti od principa da mokrim isključivo na mestima namenjenim toj svrsi, makar me eksplozija mokraćne bešike raznela u paramparčad. Moje se strpljenje ubrzo isplatilo, ubrzo sam, na razdaljini koja je omogućavala blagovremeno usporavanje i zaustavljanje, ugledao motel, ili možda restoran, koji je čkiljavom svetlećom reklamom davao sve od sebe da pod svoje okrilje namami bar nekog od retkih i sve ređih putnika. Sačuvao sam obraz, uzdigao sam se iznad slabosti prirode, pomislih nakon što sam parkirao auto i posle dvadeset i četiri godine, ne bez uzbuđenja, kročio u jedan čisto hrvatski restoran. Htedoh da poručim kafu, da odem u zahod, da se pomokrim i da posle, uz kafu i cigaretu pregledam hrvatski tisak, ali se u zao čas setih da nemam ni jednu jedinu kunu, tako su Hrvati, nakon što su sa odbacili dinar, nazvali svoju monetu. Imao sam, doduše, nekih pedesetak evra ušivenih u postavu kaputa, ali sam odranije – iz štampe – znao da je zamena evra u kune na neovlašćenim mestima u Hrvatskoj teško krivično delo, a nije mi tog dana bilo do krivičnih dela. Nisam znao šta da radim. Često se nađem u sličnim situacijama i nikada ne znam šta da radim, samo neka mi neko još jednom pomene budalaštinu da se čovek uči dok je živ. Da se okrenem i odem, pomislih, to ne bi bilo dobro, to bi izazvalo sumnju jer mi nije promaklo da je kelner koji je za šankom, u polusnu čitao Jutarnji list još dok sam manevrisao na parkingu primetio (verovatno i zapisao) zloglasnu registarsku oznaku BG na mom rasklimatanom automobilu. Da zatražim čašu vode i da pitam mogu li u zahod, to takođe nije dolazilo u obzir, ponos mi to ne bi dozvolio.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari