Volim svetu neđelju, cenjeni publikume. Tog dana je (osim kad su neki izbori) mnogo manje buke i mnogo manje gungule nego inače. Naročito volim da u nedelju uveče posedim u nekom kafančetu. Mir Božiji, što no se kaže.

Tek poneki usamljeni gost. Kelneri dremaju, jedva čekaju fajront, pa da polegaju. Napolju sipi jesenja kišica. Duh Vojislava Ilića lebdi nad pokislim ulicama…

Tako bi i u prošlu svetu nedelju. Svratim, dakle, u kafanče da pred spavanje popijem nekoliko rakiještina i da se – budući da sam u kafanče došao peške – radujem što pomahnitale patrole saobraćajne milicije, bar mene što se tiče, te večeri džaba kreče. Kako ono kažu Čečeni, pardon – Čačani: Mala vajda veseli čoveka? Tako mi Srbi razmišljamo: Eto, popih neku, a ne mogu mi ništa, jer sam krntiju ostavio ispred kuće. To vam je kao u onom vicu o Muji– biciklisti koga je zaustavio zgranuti milicajac. Šta je ovo, Mujo – cikne milicajac – nemaš svetlo, nemaš “mačje oko”, nemaš “kontru”, vadi dvajes iljada. Mujo vadi pare i zacene se od smeha. Šta je smešno, pita milicajac, a Mujo će: Kako šta? Evo, ide iza mene Haso, a nema ni biciklu… I pročaja.

Da ne dužim. U kafančetu jesenja idila, pomalo remećena poslovičnim, ama na podnošljivu jačinu zvuka podešenim, televizorom. Taman ja nameračio da zovnem kelnera, da platim i da brišem, kad se na televizoru pojavi špica Utiska nedelje, pa promenih odluku. Umesto “daj račun”, “viknuh daj još jednu viljamovku”, čisto da vidim ko su gosti, pa ako se potrevi da su neki daveži, lako ću napustiti lokal. Kad ono – međutim. Gosti – jedna dama psihološkinja i dvojica psihijatara. Tema Utiska – strah. Olja sva uprepodobljena! Sva samozatajna! Sitnu pređu prede…

Odavno nisam gledao bolji Utisak. Šta Utisak! Ne pamtim kad sam gledao smisleniju TV emisiju. Na prvi pogled, razgovor se kretao po klizavim terenima psihologije i psihoanalize, ali se, na jedan fini način, doticao mnogo opipljivijih tema – štrajka radnika FAP-a, divljanja na stadionima, rastućeg nasilja i – konačno – nasilja Srba nad Srbima na Kosovu. Pokrenuo je prošli Utisak mnoga pitanja. Jedno od njih je bilo – šta je to u srpskom biću što ga tera prema piću i nasilju. Strah, šta drugo? Otkuda strah? Eh, otkuda? Otkako je sveta i veka srpska politika počiva na uterivanju straha u kosti. Nema straha koji srpska politika nije iskoristila u svrhu sluđivanju sopstvenog stanovništva. Strah od Zapada! Strah od Istoka. Strah od gubitka posla! Strah od letenja! Strah od buba-klintonki! Strah od Vatikana! Strah od Kominterne! Strah od pomračenja Sunca! Strah od promaje! Vekovima je srpska politika mislila da je strah najlakši način da ovlada i manipuliše masama i doskora je – dok se nije pojavio rogonja – bila u pravu. A onda je na sceni ostao samo strah.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari