Srbi vole da misle da su baš oni izmislili vampire. A da su im svetsku slavu preoteli ili ukrali Rumuni sa svojim grofom Vladislavom iz Transilvanije. U ovdašnjem folkloru, obično se spominje izvesni Petar Blagojević iz Kisiljeva koji je u 18. veku šatro ustajao iz groba posle smrti, te ubijao i terorisao seljake.

  P { margin-bottom: 0.21cm; }Legenda kaže da je zatim mesni sveštenik pozvao tadašnje austrijske vlasti koje su spaljivanjem neprimereno vitalnog Blagojevićevog leša rešile tu stvar. Izveštaj o ovom događaju pojavio se u nekakvom bečkom tabloidu, pa je u narednim stolećima raspaljivao imaginaciju Evrope. I tako sve do „Drakule“ Brema Stokera, koji je neuko i podlo legao u mitološki krevet sa Rumunima, a ne Srbima, odnosno do figure seksi, aristokratskog, nepobedivog i opasnog Bele Lugošija ili Toma Kruza.

Međutim, stvarnost je malo drugačija. Legende o vampirima, zombijima, avetima, zlodusima, Isusima i ostalim nemrtvim bićima su stare koliko i čovečanstvo, i postoje u svim delovima planete. U tradicionalnim društvima, ljudi nisu bili sahranjivani u kovčezima, zbog čega leševi neretko nisu bili dovoljno pristojni da ostanu pod zemljom. Pošto nije bilo mnogo znanja o eroziji tla i nimalo o delovanju bakterija, ovakvo „ponašanje“, „pojavljivanje“ ili „buđenje“ mrtve osobe tumačeno je kao njegova ili njena svesna volja. I namera da sa sobom povede još ekipe. Takođe, ljudi su verovali u to da smrt izaziva smrt, što i nije bilo van pameti u svetlu zaraznih bolesti i čestih epidemija. Zbog svega ovoga, ako su saplemenici posumnjali da neko može postati „vampir“, dotični nesrećnik je sahranjivan sa licem na dole ili uz neke druge mere opreza.

Arheološki dokazi o ovakvim „devijantnim“ sahranjivanjima pronalaze se širom sveta. Na jednom takvom grobnom mestu u današnjoj Češkoj, starom čak 27000 godina, debeli drveni kolac je nabijen u prepone izvesnog muškarca. U Bugarskoj pre 700 godina se sprečavalo da leševi „ustanu“ tako što su ih pritiskali plugom, i zatrpavali zemlju od gore. U Poljskoj su im oko vrata stavljali srpove da ih raseku ako se eventualno predomisle u vezi sa tom smrću. U Bronzanom dobu pre oko 4000 godina potencijalni „nemrtvi“ su pritiskani teškim kamenčinama, a čak su i civilizovani antički Grci na grudi sumnjivih mrtvaca stavljali masivne amfore, za svaki slučaj. Arheolozi i antropolozi su prvo mislili da su ovo predmeti koje je umrli trebao da ponese sa sobom na drugi svet. Nakon pažljivije analize, shvatilo se da je zapravo od mrtvih trebalo sačuvati ovaj svet živih.

Taj zanimljivi slučaj verovanja i praksi ljudske životinje moguće je upotrebiti kao ilustraciju za dešavanja u vezi sa – Radio-televizijom Vojvodine. To jest, u vezi sa bahatom, opasnom i skandaloznom čistkom ili upodobljavanjem čak 14 urednika i voditelja na RTV preko noći, na hodniku, i bez suvislog obrazloženja. I ne, ne radi se samo o tome kako je RTV, pa, ustala iz mrtvih. Iako blistavo i fascinantno jeste. Radi se o vampirima, zombijima, avetima i fantomima bez fantomki koji su se uzdigli da bi tu medijsku kuću opet povukli sa sobom i iznova vratili među mrtve. Kao i Petog oktobra 1988. godine, u „antibirokratskom“ obračunu sa „foteljašima“ i „autonomašima“, kada je prvi put u poratnoj Jugoslaviji neko rukovodstvo bilo smenjeno na vaninstitucionalan način. Što je postao recept za potonji društveni kolaps i sunovrat. Upodobljavanje javnog servisa Vojvodine sa voljom (za moć) u Beogradu smo već jednom gledali. Među nama su opet vampiri koji prvo piju jogurt, a zatim i krv.

Radio-televizija Vojvodine je postala egzemplar za mogućnost društvenog razvoja, uprkos oskudnim resursima. Svojevrsna paradigma načina na koji se jedno zaostalo, prekobrojno, osiromašeno, anahrono i još usput zbombardovano javno preduzeće nikakvog ugleda i odvratne prošlosti može napraviti pristojnim. Recept za ovo svi znaju, ali ga se retko ko hvata. Jer da bi se napravila torta, valja razbiti par jaja. Na RTV se imalo muda za taj korak i postizavalo se mukotrpnim radom i trudom, kreativnim inovacijama i eksperimentima, i uopšte hrabrim provetravanjem jedne dugo trenirane zapuštenosti. Bez straha od promaje, da bi se provetrio ustajali (vaz)duh. Konkretnije, ovo je pre svega napravljeno forsiranjem talentovanih mladih ljudi poteklih sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu kojima je najzad pružena prilika da pokažu šta umeju i znaju. Zatim, konačnim raskidom sa palanačkom uskogrudošću. A to znači jeretičkim angažmanom kvalitetnih novinara i ljudi od autoriteta (čak i) iz mrskog Beograda, ali i sjajnim otvaranjem prostora za filmove, serije i uopšte popkulturu sa Zapada. RTV je iznova izmislio sam sebe, i to kao utočište, zaklon i prostor slobode u kojem je nekim suvislim i uglednim ljudima „samo“ dopušteno da se bez pritisaka, kreativno i nepristrasno bave – novinarstvom.

Sve ovo je po prirodi dobrih stvari rezultiralo i u izvrsnom sopstvenom i autorskom programu. Od kultnog „Državnog posla“, „Alarma“ i odnedavno „Dnevnjaka“, preko dokumentaraca Mihala Ramača i „Presije“ Zorana Panovića (dakle, dvojice bivših glodura upravo ovog lista), do „Dopisnice iz Banata“ LJube Živkova, „U nedostatku dokaza“ Mite Boarova, Tibora Jone i Čede Antića, „Radara“ Marine Fratucan itd. A beše tu i gomiletine odličnih autohtonih i lokalnih emisija o panku i rokenrolu, seksualnom obrazovanju, o studentskoj problematici i sličnom. U takvim okolnostima, čak su i manjinski programi konačno krenuli da iskaču iz – činilo se, večite – matrice salaša, Kirbaja i narodnih nošnji. Najzad, ima tu i nečeg lično političkog. Jer na RTV danas izvrsno rade i mnogi prijatelji ovog sociologa i kolumniste – Ivan, Daško, Mlađa, Dime, Nikola, Ćira, Relja, Miroslav i ostali, baš kao i njegovi sjajni bivši studenti i studentkinje kojima je predavao baš Socijalnu Antropologiju, poput Milice, Milene, Sanje i drugih. Autoironično, državni posao ponekad ne mora da liči na – „Državni Posao“. Ili nije morao, sve do ove sinhrone čistke apsolutno svih uredničkih, programskih i prezenterskih figura koje su napravile kontekst ili atmosferu za ovakav blistavi rast i razvoj. Odnosno, koje su RTV podigle iz mrtvih.

Međutim, vampirizam čistke na RTV najverovatnije nije posledica toga što je neko čije prezime počinje na „V“ a završava se na „učić“ to naredio i okrenuo izvesne telefone, kako se to pojednostavljeno pretpostavlja. Kao što i niko od brutalno izgnanih ili „preraspoređenih“ nije naročito „Pajtićev i Čankov“, pa ih onda valja partokratsko smenjivati i postizborno upodobljavati kao ostale lokalne šerife i javne upravljače po ministarstvima i sekretarijatima. „Problem“ sa ljudima koji su postali prepoznatljiva lica RTV upravo je u tome što su oni – ničiji. U tome što su nepodnošljivo profesionalni, nepristrasni i nepristajući na ulogu sluge ili propagandiste. Ilustracije radi, suvislo je poverovati u to da je svojevremeno smanjivanje plate beogradskoj dopisnici RTV koja se Prvog aprila usudila da premijeru Vučiću postavi neugodno pitanje – protiv čega je ustao i on sam – zaista bila odluka jedino ovdašnjih poltrona i ljubitelja zadnjica vlasti. Koji su istinski „autonomno“ požurili da se dodvore, pošto su talentovani jedino da namirišu ukus, želje i vonj vlasti u Beogradu. Pokazalo se da ovo nije bio incident ili aprilska šala, već najava logike ovog majskog medijskog prevrata i budućnosti vojvođanskog javnog servisa. Dakle, u slučaju RTV se ne radi (samo) o hroničnom društvenom miljeu pritisaka na medije, cenzure i sklonostima ka apsolutnoj kontroli. Već i o podužem stanju odsustva lustracije ili odlučnog obračuna sa avetima i logikama prošlosti. Između ostalog, i onih sa novosadske televizije.

Drugim rečima, možda nismo izmislili vampire, ali ih ovde pažljivo negujemo. Jer u memljivim podrumima RTV (pre)ostalo je gomile desničarskog, neukog, džiberaškog, poltronskog i oportunog taloga koji je strpljivo čekao na svoj ustanak iz mrtvih. Slugeranjskog polusveta koji se refleksno suprotstavlja svemu modernom, objektivnom, pluralističkom, kritičkom i slobodnom. I u skaradnim društveno-medijskim okolnostima u Srbiji, takvi su i u Vojvodini prepoznali svoju šansu da po kratkom postupku likvidiraju ono što je stvarano godinama. Naprosto, na delu u RTV je osveta vampira, zombija, utvara, fantoma i ostalih Milijana Baletić. Kao i povampirena logika prema kojoj Novi Sad i Vojvodina treba da plešu onako kako se u Beogradu i Vladi Srbije svira. Nije dovoljno dovesti nove ljude i načine razmišljanja, neophodno je i raskrstiti sa onim starim i nemrtvim. I zato sahranimo naše vampire već jednom, sa licem na dole, da se nikad ne vrate. I Podrži(mo) RTV.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari