Velika je nesreća i nepravda kad znamenito kritičko delo jednog čoveka spadne na plitkoumno i konjunkturno slovo odbrane, jer, kudikamo je bolje imati, nasuprot sebi, inteligentne oponente negoli šupljoglave apologete uz sebe. Niskosti ovakvih pohvala dopala je ovih dana uspomena na Milovana Đilasa, čije je disidentstvo, na stranicama Danasa, gde ono nikad nije dovođeno u pitanje, uzeo da brani od moje malenkosti, jadno i čemerno, izvesni „Veselin Pavličević, Podgorica“, kako se vešto potpisuje.


U dva navrata (vidi njegove napise „Drske laži o Milovanu Đilasu“ i „Metoda sačmarice i 'mrtvaci'“), polemišući s mojim stavovima iznetim u tekstovima „Bezdušnost u kapitalizmu“ i „Disident i konvertit“, pomenuta se osoba, sve ponavljajući isključivo oveštale fraze koje se mogu naći u svakoj biografskoj belešci o Milovanu Đilasu, svojim smislom za raspravu i načinom argumentacije, iskazala kao mačji kašalj (opis bi bio precizniji kad bismo upotrebili jednu još popularniju i eteričniju sintagmu), ne ispunivši čak ni osnovni uslov za debatu. Naime, između dva svoja napisa, ovaj je podgorički veselnik naučio jedino da ispravno napiše naslov knjige Mire Bogdanović, „Konstante konvertitstva“, koji je najpre navodio kao „Konstante kapitalizma“, ali nije smogao volje da ovu knjigu od dvesta stranica i pročita, demonstrirajući nam lenjost kao jednu od krucijalnih osobina svog intelekta.

Zastanimo ovde na čas! Persona koju sam i u prvom odgovoru nazvao „podgoričkim veselnikom“, a koja je mene etiketirala kao drznika i lašca, povodom tog naziva, ovako sudi, pardon! oseća: „Čak sam osjetio nijansu, možda griješim, i mržnje gromadnog Pakovića prema 'južnjacima', 'provincijcima'.“ Kako se ovo zove? Insinuacija u najboljem duhu palanke, koja, po meri svoje pameti, sve shvata dogmatski pa tako i političku korektnost. Biti podgorički veselnik znači naprosto biti jedan veselnik iz Podgorice, a ne to da je svako iz Podgorice – veselnik.

Druga krucijalna osobina Veselinove mudrosti jeste, sasvim u duhu farse, semantička konfuzija. Počujmo!

„Muka je tu što Paković (Mira) nijesu svojim bićem osjetilno savladali osnovne zakone dijalektike, a ne jeste ili nije Đilas disident ili konvertit, ili ovo ono“, piše Veselin. Ne obaziremo se ovde na gramatičke greške i varvarizam stila, kao što se ne obaziremo i na vulgarni pokušaj duhovitosti kopulacijom imena autorke knjige i mog prezimena, već isključivo na besmisao iskaza. Dakle, „osnovni zakoni dijalektike“ – „savladavaju se“ – „osjetilno“, naime, osjetilima iliti čulima. Zbogom pameti!

Kad smo već kod te zanosne reči 'dijalektika', koju „svojim bićem osjetilno savladava“, demonstrirajmo ovom antidijalektičkom varvarinu, šta ona podrazumeva, i to na primeru mišljenja i bivanja Milovana Đilasa! (Ovde koristim delove tekstova koje sam o Đilasu, u proteklih nekoliko godina, objavio u Danasu.) Ta dijalektika kreće se od nihilizma do komunizma, i od komunizma do liberalizma, a evo šta znači i u čemu joj je bit:

Đilas Milovan, visoki funkcioner Partije, jedan od ključnih ljudi državnog aparata, prvih devet godina posle rata najrigidnijim merama ideološkog obračuna utvrđuje režim J. B. Tita, potom se buni protiv tog istog režima i devet godina tamnuje po zatvorima u čije je sazdavanje svojevremeno i sam uložio deo svog političkog talenta.

Sredinom pedesetih godina prošlog veka, Đilas postaje najrenomiraniji disident kojeg daje ne samo socijalistička Jugoslavija, koja je dala izrazito malo disidenata, nego i ceo svet realnog socijalizma.

U svojoj dvadesetoj godini, Đilas je objavio dvadeset pripovedaka. One su nastale pre nego što je pisac postao (ilegalni) politički delatnik; dakle, u vreme kad je možda mislio da mu je umetnost dovoljna. Šta nam ti rani radovi govore?

Ni pre ni posle mladog Đilasa, naša književnost ne poznaje tako ofanzivan nihilizam i takvu beskompromisnu kritiku svega postojećeg.

Kritičnost mladog pisca Đilasa konsekventna je i totalna, i nije u funkciji nikakvog cilja. Ona ne uvažava ni samu sebe. No, potonji će Đilas, ideolog, kakav postaje u zrelom dobu, i društvo i literaturu, i sve drugo, postojeće i nepostojeće, postaviti u funkciju jednog jedinog, za sve i svja važećeg, cilja. Docnije, pak, Đilas shvata pogubnost ovog projekta i o tome piše tako vatreno kako je to činio davnih dana kao mlad pisac i nedavno kao ideolog.

„U našoj ideologiji, političkoj sferi i poslovima obezbeđenja nije bilo ničeg u čemu bismo se razlikovali od Sovjetskog Saveza“, tvrdio je Đilas. „Ne može niko da bude komunista a da u isto vreme sačuva jedno slovo svog ličnog integriteta“, takođe je tvrdio.

Kako, međutim, stoji stvar sa (neo)liberalizmom? Može li čovek da bude (neo)liberal a da u isto vreme sačuva slovo slobode? Postoji li, naime, onaj trenutak u kojem se Đilas razočaravajuće morao suočiti s plodovima svog disidentskog rada, kao što se svojevremeno razočarao u rezultate svoje revolucionarne borbe i partijske službe?

Kao što je partija izdala revoluciju, liberalizam, danas neoliberalizam, izdaje slobodu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari