„Zanat najstariji“, izrika za prostituciju o kojoj je danas teško govoriti, kao i o pornografiji, upravo zato što se treba čuvati opštih mesta.


Zanat je to, koliko dugo nismo čuli ništa o zanatima, biće da je to zato što nema ni rada, pa ni zanata. Po „otkriću“ elitne prostitucije i bacanja kamenja sa ramenja po ženama, što je poslednji stupanj licemerstva u „tranziciji“, javila se i reč zanat. „U socijalizmu je rad imao smisla“, Palmina je izjava. I zanati su imali smisla, sećate li se kada su se i čarape krpile kod Londona. I prezimena naša potiču od zanata. Od kada su frizeraji, solarijumi, saloni za ulepšavanje i nadograđivanje noktiju (svaka druga radnja u beogradskim ulazima, i ne samo u beogradskim jeste neki mantrak za prijem u višu društvenu lestvicu), nestali su obućari i šnajderi, a po lepom vremenu iz izloga i vrata viore se marame i druge krpe iz preprodaje. Na šnajdere treba platiti porez, i na svaku vrstu rada, „male privrede“, ili svih onih koji rade, e ne bi li se izdržavala država. Bilo je reči o tome da treba olakšati privatnom sektoru, ali se to u stvarnosti nikako ne događa. „Zanat najstariji“ radi, to je jedan od najdirektnijih proizvoda i razmene u kojoj nema „viška vrednosti“. Naravno da će i tu politikantska manipulacija zabosti svoje nadograđene nokte i svoje ruke na kojima su „roleksi“. Ili, obrazlagati legalizovanje prostitucije, naplatom poreza. Koji je jedan od najvećih prihoda, „i u razvijenim zemljama“, pored trgovine oružjem, lekovima i drogom. I da u taj zanat treba „investirati“.

Dovoljno je da se prisetimo Moldavke S. Č. I izjava žena koje nisu htele da govore o tome jer im je „on kupio bundu koja je na njima“. Prostitucija koja nije stvar izbora posledica je užasnog siromaštva, i to znaju i „vrapci na gradni“, ali se malo o tome govori zato što treba govoriti o siromaštvu. Isto kao što je i trgovina ljudima posledica postojanja odbrambenih granica, i Lampeduze. Kao što se i multikulturalnost svodi na identitet. Pitanje je ekonomsko i političko, i gadno je gledati iživljavanje ćudoređa nad otkrićem ko je sve prostitutka u ovoj zemlji, sred tolike i svakodnevne partijske, političke i svake druge trgovine, prodaje i otkupljivanja. Možda u prostituciji ima najmanje korupcije, ona je u celosti i njen proizvod. Upravo zbog svog položaja u društvu prostitucija je klasno pitanje koje regulišu upravo potrošači prostitucije. Prozivka prostitutki, makar bile i „elitne“, jeste klasno iživljavanje i demonstriranje morala nad onima koji nemaju tu privilegiju da uživaju u instituciji braka kao legalizovanoj prostituciji (to je bilo pitanje u devetnaestom veku), danas su se odnosi sve do „sponzoruša“ usložili, i to u tom smislu da je podela na siromašne i veoma bogate u Evropi na nivou 1830, sudeći po londonskom „Ekonomistu“.

Za kompetentnije analize prostitucije treba pogledati istraživanje aktivistkinja grupe „S. T. R. I. K. E“, koja je Skupštini Vojvodine u toku prethodne godine predstavila svoje nalaze, i određene predloge postavljane u složenoj i dilematičnoj formi, kao i radove Gordane Stojković „Prostitucija u Srbiji – jedno od mogućih lica“. Teško da ove analize prate konzumenti usluga „najstarijeg zanata“.

Rađe od rasprave da li prostituciju treba legalizovati, naravno da, bilo bi lepo pozabaviti se reakcijama na ovo pitanje upravo od strane svih onih koji su legalizovali svaki oblik javne i političke prostitucije i čije umovanje je ozbiljan doprinos kiču kao rezultatu odsustva od stvarnosti i otuđenja u društvenim, pre svega partijskim grupama, sa svojim statutarnim i svakim drugim „vrednosnim sistemom“ o tome šta je dobro, a šta je zlo.

Teško da se kod nas za muškarca izgovara sve ono što se izgovori, ili napiše za ženu. Počevši od „jalovica“ pa nadalje. „Peder“ je ono do čega stiže mašta podobnih. Za svakoliki kič optužuju se pevačice, „one su krive“, za prosvetu, Crkvu, parade i proslave, „obeležavanja“ godišnjica, govore i iskaze vrha države, skaradni jezik uveden u javni govor, jezik koji gubi svaki politički i diplomatski kodeks i kod, zanat, dok su veština, a potom i umetnost (Gete) mislene imenice za „komuniciranje“. Više ima pornografskog u „benefitu“ i „imidžu“, u „promeni imidža“, i u imitacijama bez talenta nego i zapevanju „po stejdžu“. Problem je u „stejdžu“ i „iza stejdža“, u „red karpentu“, i „of stejdžu“, i „of rekordu“. U „javnoj tajni“.

Ima neke veze između „kurve“ i „kučke“, i „jalovice“, i „prestupnice“, i „veštice“. Recimo da je ta veza u provokativnosti. U subverzivnom naboju nepodobnosti i nepoćudnosti. I u zanatu. U odbačenosti. U razvlašćenosti, u lomači. Uvek se zna i isposluje se da se zna koju treba zapaliti. Naročito to znaju oni za koje je država „špekulacija“.

Naravno da su u pitanju oni koji koriste usluge zanata, i da bi se zgražanje moglo na njih odnositi. I da bi oni mogli biti izloženi „javnosti“, i zakonu. I da je zanat rad, za razliku od državne i partijske imele koja je optočila svaki zanat, i veštinu, svaku proizvodnju, neposrednu razmenu, pa i stvaralaštvo. Bilo da je iz nužnosti ili po izboru, prostitucija je „zanat najstariji“, a onda, sudeći i po istoriji umetnosti, ne samo zanat. I za jedno i za drugo, osnova je rad.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari