Kad Srđan Cvetković, doktor istorijskih nauka, falsifikuje istorijske činjenice na izložbi u Istorijskom muzeju Srbije,“U ime naroda – politička represija u Srbiji 1944 – 1953” (na šta sam već ukazivao u tekstovima “Jedna bezumna izložba” i “Dan pobede”), onda nam se arogantno demonstrira kako je i u informatičkom dobu, usred Beograda, poželjno da, urbi et orbi, jedan doktor nauka prodaje nadriistoriografsku maglu. Ta magla, puštena u etar uz svesrdnu podršku Ministarstva kulture Republike Srbije i pojedinih ljudi od imena i dela, grandomanska je laž.


No, kad isti taj Cvetković, na svima dostupnom fejsbuk-profilu
pomenute izložbe, napiše da moja malenkost na jednu od njenih tribina, na koju
je pozvana, nije došla “zbog nespremnosti da na njoj učestvuje”, onda je to
jedna sitna laž koja otkriva svu minornost moralnog profila ovog čoveka.

Izvrtanje istorijskih činjenica jeste bezumna laž,
ali u njoj ima sistema, kojim se trasira jedna uspešna karijera. Međutim, kad
se laže en detail, onda je to kapric
puke izbezumljenosti. Summa summarum,
jedan izbezumljen čovek autor je jedne bezumne izložbe.

Ovde govorimo, dakle, o lažima, a ne o neistinama,
jer je neistina samoobmana u nedostatku raspoloživog dokaza, a laž je svesno
propagiranje  neistine. Laž je represija
nad umom.  

Blagodareći svojim kritičkim napisima o bezumnoj izložbi,
pozvan sam da učestvujem na tribini. Desetak dana pre nego što je trebalo da
bude održana, telefonirao mi je pi-ar Istorijskog muzeja Srbije, Nenad
Beljinac, i uljudno me pozvao. Odgovorio sam tada da bih rado učestvovao, ali
da, tog 29. maja, najverovatnije putujem u Temišvar na jedan pozorišni
festival. Dogovorili smo se da se čujemo kroz osam dana, kad ću izvesno znati
da li putujem.

Istog tog dana kad smo prvi put razgovarali, 19.
maja, na fejsbuk-stranici izložbe pojavila se sledeća, korektna informacija, o
najavljenoj tribini: “’Čemu nenarodna izložba U IME NARODA?’, voditelj Velja
Pavlović, gosti: S. Cvetković, Zlatko Paković i Predrag Marković”.

Prošlo je osam dana, pi-ar
IMS-a javio se tačno u ugovoreno vreme, a ja sam mogao samo da potvrdim da ću
upravo onog dana kad je tribina zakazana, putovati u Temišvar (o tom mom
putešestviju i festivalu TESZT, čitaoci mogu nešto saznati u sutrašnjem broju
Danasa).

Tog dana kad sam po drugi put
razgovarao sa Beljincem, 27. maja,  na
fejsbuk-stranici izložbe, Cvetković Srđan upisuje sledeće: “

IZLOŽBA U IME NARODA: IZVINJENJE
I OBAVESTENJE:
IZVINJAVAMO
SE NA PROMENI PROGRAMA: Tribina: JEDNA (UMO)BOLNA IZLOŽBA? sa gostima S. CVetkovicem,
P. Markovicem i Zlatkom Pakovićem novinarem Danasa je OTKAZANA zbog
nespremnosti Zlatka Pakovića da na njoj ucestvuje. Takodje pokusaj da se pozovu
drugi kriticari (A. Novakovic, Z. Jelisavac) nije urodio plodom. Tribina ce
biti organizovana cim se nadje
 jos jedan konj za trku da ne bude samo sa jednim.Umesto nje u cetvrtak u
18 casova poslusajte fenomenalnu EVU NADIR o GOLOM OTOKU sa gostima,
Aleksandrom Mandićem, Goranom Markovićem, Dragoslavom Mihailovičem i jednim
gostom iznenadjenja. Dodjite uzivajte u slobodnoj diskusiji ulaz na tribinu je
besplatan! Vidimo se!”

Nemam ni jedan jedini razlog da ne
verujem da je Nenad Beljinac moje opravdanje za izostanak sa rečene tribine
preneo verno, ali to nimalo nije smetalo Cvetkoviću da napiše nešto sasvim
drugo. Pa taj čovek je, na izložbi, kao fotografiju sa Golog otoka poturio
fotografiju iz nacističkog logora Buhenvald! Kad ume tako opako i masno da
laže, šta je za njega da laže bespredmetno i posno!

 

Ovde ostavljam sasvim po strani, na
brzu ruku izmenjeni, naslov tribine i uvredu koju je Cvetković uputio i svom kolegi,
takođe doktoru istorijskih nauka, Predragu J. Markoviću, nazvavši ga konjem, a
pažnju usmeravam na najavu dolaska u IMS časne svedokinje i poštene žene Eve
Nahir, čije prezime Cvetkoviću, očigledno, nije poznato.

Ali, Eva Nahir nije došla. Bila je tako
blizu, u Čakovcu, gde je proglašena prvom počasnom građankom ovog grada, ali,
eto, nije htela da bude deo izložbe “U ime naroda”. Zašto ta istinska žrtva Titovog
režima nije došla na tribinu organizovanu navodno u čast žrtava tog režima? Zato
što ova i ovakva izložba vređa upravo istinske žrtve, prljajući njihova časna
imena, koja tu, rame uz rame, stoje sa imenima fašističkih propagatora i
slugana nacističkog okupacijskog režima.

Gromopucatelno najavljena kao “fenomenalna
Eva Nadir”, ova plemenita starica, koja se zove Eva Nahir, odbila je da postane
još jedan od fenomena ove bezumne izložbe i njenih propratnih programa, na šta
su, pak, pristali mnogi čije delo cenim. Njihova imena Cvetković s ponosom
ispisuje, ali o izostanku “fenomenalne Eve Nadir” ni mukajet.

Eva Nahir (1918), kojoj je porodica ubijena
u Aušvicu, posle svog golootočkog utamničenja i smrti muža na istoj robiji,
smrti koja je proglašena samoubistvom, emigrirala je sa ćerkom 1954. godine u
Izrael, gde, u jednom kibucu, živi već šest punih decenija.  

 


 


Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari