„Znate koji glumac je najbolje ušao u glavu Abrahama Linkolna? Džon Vilks But“, rekao je komičar Set Makfarlan na dodeli „Oskara“. Naravno, But je bio Linkolnov ubica, nakon čega je njegova šala u sali Dolbi pozorišta u Holivudu dočekana negodujuće hladno. „Zaista?! Prošlo je 150 godina i još uvek je prerano (za šalu o Linkolnu)? Imam neke šale o Napoleonu, bićete jako besni!“, duhovito je odgovorio Makfarlan.

Prošlo je nekoliko nedelja od smrti predsednika Venecuele Uga Čaveza. Međutim, njegovi sledbenici će se simbolički postarati da nikada ne prođe dovoljno vremena za šalu i za kritiku njegovog nasleđa. Naime, Čavezovo telo će biti balsamovano. Time će se pridružiti egipatskim faraonima i, uz istorijsku rupu od nekoliko hiljada godina, komunističkim vođama Lenjinu, Maou, Ho Ši Minu, te ocu i sinu Kim Il-sungu i Kim Džong-ilu. Okej, ironično, balsamovan je bio i spomenuti Abraham Linkoln, nakon atentata 1865. godine. Međutim, njegov sin je 36 godina kasnije (1901) naredio da ga ekshumiraju i pristojno sahrane.

A nasleđe je sporno. Čavez je smanjio siromaštvo u Venecueli i nacionalizovao je nekoliko ključnih industrija, ali uz dramatični porast kriminala, a posebno ubistava i nasilja u zemlji. Istovremeno je promenio ustav, kao i zvanični naziv države, dok je bio manje kreativan pri davanju naziva američkom predsedniku Džordžu Bušu – nazivao ga je magarcem i đavolom. Umesto toga, družio se sa anđeoskim Sadamom Huseinom, Mahmudom Ahmadinežadom i Aleksandrom Lukašenkom. Gušio je slobodu štampe, a imao sopstveni televizijski šou („Halo, predsedniče“) koji se graničio sa rijaliti programima – Čavez je ponekad uživo u programu delio naređenja ministrima i vojnim komandantima. Obožavali su ga milioni, tako je, ali (bar) od Trećeg rajha naovamo to više nije naročito ozbiljan argument. Analitičari obično navode da je njegov dolazak na vlast i određeni privredni uspeh koincidirao sa porastom cene nafte – koje Venecuela ima u potocima. Ali i da njegov korumpirani aparat vlasti ovo nije dovoljno dobro iskoristio, te da je ispustio da unovči bar 100 milijardi dolara. Ipak, sebe i svoju porodicu je obezbedio bogatstvom procenjenim na oko dve milijarde. Posebno je njegova majka postala fascinirana dijamantima i šopingom po Menhetnu, tom izvoru sveg zla prema doktrini Čavezove (pseudo)bolivarijanske revolucije. Ali, to je najstarija priča na svetu – ona o ljudskoj prirodi i ispraznim pokušajima da se ona veštački promeni. Interesantnija priča je ona o Srbiji.

Naime, u dugoj tradiciji fascinacije i identifikacije sa belosvetskim šljamom koja se krije iza obostranog antiamerikanizma, divljenje Čavezu u Srbiji je – zadivljujuće. Naravno, ono je jeftino, grubo i neznalačko, a počiva na opijenosti autokratama koji Zapadu pokazuju srednji prst. A još je bolje ako se dotični usput i glupiraju, pa se svaka sofistikacija tada gubi u prevodu. Precizno sjajnim rečima prijatelja Gorana Vasovića, poznatijeg kao Vasketa i frontmena benda Eva Braun: „Ne tražite od mene da se opredeljujem između malih prljavih diktatura kao što su Čavezova i Gadafijeva sa jedne, i smrdljivih pohlepnih multinacionalnih kompanija sa druge strane. I jedni i drugi drže čovečanstvo u ropstvu.“ Pa ipak, to je napor mozga koji je isuviše za proste umove zalutale u političku šizofreniju. Ta šizofrenija u vezi sa Čavezom, a i unaokolo, najbolje se čita u internet komentarima povodom njegove smrti, među kojima se posebno izdvaja sledeći izliv gluposti u mozak: „Neka ti je laka zemlja, veliki čoveče. Pozdravi gore Čea i našeg Čiču.“

Kako je ovo moguće? Nije li očigledno da bi Če zdrobio Čiču i pojeo mu lenonke kao kukavičkom koljačkom reakcionaru kakav je bio? A zatim verovatno, maštajmo, osuo mitraljesku paljbu po svim onim dobro uhranjenim studentima koji nose majice sa njegovim likom? Dok bi ekipu poput Vulina ili Vučelića malo i kinjio i maltretirao? Ko stvara te fantazme mitoloških bića u kojima je sjedinjeno sve – i petokraka i kokarda, i Staljin i Hitler, i Isus i Če, i Karađorđe i Hendriks, i Nikolaj i bajkerski rokenrol, i drogiranje i borba protiv droge, a bele kuge posebno? Taj nacionalizam koji se divi komunizmu dok se protiv njega bori, od vekovnih ognjišta do internet sajtova i nazad?

Suština je, zapravo, i prostačka i prosta. Ono što povezuje sve to pre svega je nepodnošljiva privlačnost neslobode i nakaradnosti. One su iznad svega i one povezuju sav šljam ovog sveta. Zato Ahmadinežad mora da zagrli Čavezovu majku, uprkos kritikama ajatolaha kod kuće i, nadajmo se, nekih istinskih revolucionara u Venecueli. Dakle, neki od tih gadova se možda nakaradno i jeftino umotao u crvenu krpu koju je na prevaru nazvao barjakom komunizma, ali to i nije toliko važno. On je simpatičan i on je prijatelj zato što teroriše i izoluje sopstveno društvo u pornotopijskoj viziji borbe protiv slobode, razuma i, naravno, Zapada mrskog. A utrkivanje „drugova po oružju“ je odavno počelo: od komemoracije u Ujedinjenim nacijama pod dirigovanjem Vuka Jeremića, do Nikolićevog posthumnog ordena Republike Srbije na lenti. Dođavola, možda bismo mogli da u Venecuelu izvezemo tako popularne ideje balkanskih državnih uređenja, od Republike Srpske do Zajednice opština severnog Kosova, jer fluid zamrznutog konflikta sigurno pomaže balsamovanju.

Dakle, srpsku ideološku i političku realnost ne karakeriše samo nakaradna vizija sopstvenog socijalizma i antifašizma, već i nakaradna vizija socijalizma iz inostranstva. I zato je moguća privlačnost Venecuele, koja je, pod Čavezom, postala društvo u kojem se u zatvor odlazilo zbog izgovaranja nezgodne reči. Umesto da se, recimo, slavi istinski „heroj radničke klase“ Latinske Amerike, socijalista i predsednik Radničke partije, kao i agronom, sociolog, ekonomista i univerzitetski profesor Lula da Silva iz Brazila. Koji takođe boluje od kancera, ali koji je kao predsednik izvukao 20 miliona ljudi iz siromaštva i Brazil učinio osmom ekonomijom planete. On je neinteresantan pošto nema nikakav problem sa Zapadom, sa modernizacijom i sa ozbiljnošću, naprotiv. Privlačnija je država balsamovanog megalomana u kojoj su radnici bili u obavezi da deo plate uplaćuju na račun vladajuće partije, dok je on laprdao da je kapitalizam izbrisao tragove života na Marsu, da je tajno američko oružje izazvalo zemljotres na Haitiju, ali i da Amerikanci nisu poslali čoveka na Mesec. Država čoveka koji je tokom svoje četrnaestogodišnje vladavine Venecuelom promenio državni grb na sugestiju svoje devetogodišnje ćerke, na zastavu dodao još jednu zvezdu, a vremensku zonu svoje države promenio za pola sata unapred – samo da ne bude ista sa američkom. Kako je neko negde sjajno naveo: Čavez je možda bio marksista, ali marksista inspirisan Gručom, a ne Karlom Marksom. U kretenoidno pomračenom umu koji iz balkanskih krčmi diktira čitulje svakoj belosvetskoj budali, pomračuje se ono što socijalizam zaista jeste. Progresivni proizvod Zapada i tradicije prosvećenosti, razuma, jednakosti i slobode. Poenta nije u tome da se koka-kola zabrani, već u tome da svako može da je priušti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari