Svi ste, nagađam, pročitali (ili vam je bar neko prepričao) basnu o žabi i škorpiji. Da se podsetimo, ovako ide poučna saga: Nađu se na obali reke ljuti dušmani, žaba i škorpija, nužda ih neka naterala da se domognu druge obale, ali – belaj! – škorpija ne zna da pliva. Žabo, zavapi škorpija, savladaj vekovni animozitet između naša dva roda, budi ČOVEK, prenesi me na drugu obalu reke, neću ti to nikada zaboraviti, I’ll owe you one. I slatkorečiva pročaja.

Bih te ja, škorpijo, odgovara žaba, prenela na drugu obalu reke, ama plašim se da se ne možeš savladati, uješćeš me, otići će mast u propast. Ma da l’ si normalna, replicira škorpija. Kako, bre, da te ujedem? Ujedem li te, davimo se i ti i ja. Gde je tu logika, a žabo? I žaba, duševna kakva je, šta će, kud će, nasedne na logiku. Nije valjda luda, računa žaba, da me ujede, utopiće se i ona. I da ne dužim, uprti žaba škorpiju na leđa i zapliva prema drugoj obali gde je i nju i škorpiju čekalo blagostanje (a možda i EU). I šta? Negde na polovini reke oseti žaba kobni ubod! Pa šta ti bi, jebiludo, ciknu žaba, jesi me skenjala, ali i ti ideš na dno. U pravu si, reče škorpija, ne bez sete u glasu, ali nisam mogla da odolim. Bilo je to jače od mene. Vidimo se – citira škorpija Tadića – u nekom drugom filmu.

Biće i u tom drugom filmu isto kao u prvom, to jest isto kao u Srbiji, zemlji čovekolikih žaba i škorpija. Šta me navodi na ova mračna razmišljanja? Eh, šta? Mučna svakodnevica i reka nade s one druge strane. U tu se reku povremeno bućne neka žaba, mogla bi je ona preplivati, ali – viđi vraga su sedam binjišah – tamo bi i škorpije, ko ne bi, uostalom? I – opet – šta? Negde na polovini reke škorpija – cap! – ujede žabu. Ili je, u našem slučaju, upuca iz zgrade preko puta vlade u kojoj baš tog dana ne rade sigurnosne kamere. Ali za razliku od škorpije iz basne, samosvesne dame koja nije krila svoju zlobnu prirodu, naše, srpske škorpije, ujed pravdaju uzvišenim ciljevima, najčešće patriotskim, ali bude tu i kosmopolitskih, i te kako ih bude. Samo, kako to već ide, mi ne bismo bili mi kada ne bismo iskomplikovali čak i basnu. Ne možemo da se odupremo prirodi. Što će reći – jebeš ti drugu obalu reke ako tamo ne doplivamo na čelu sa mnom, bogomdanom srpskom žabom. Koja, opet u našem slučaju, najčešće uopšte ne zna da pliva. Naučila bi ona, o da, ali su je sprečili Vatikan i Kominterna. I tako… prolaze godine, šta godine – vekovi – a mi na polovini reke, zabrinuti “za Srbe i srpske zemlje i ljudska prava”. Dodajte spisku šta vam god još padne na pamet i razmišljajte – ako još možete – o tome preko vikenda.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari