Kako odmiče ova jako započeta, dve hiljade četrnaesta godina, sve me više podseća na devedeset prvu. A zašto, verovatno ćete se zapitati. Zato, dame i gospodo, što primećujem proročansku uznemirenost kod sve većeg broja (i stranih i domaćih) teoretičarskih dilbera koji očekuju novi Veliki rat.

Proćerdali smo onoliko vremena u očekivanju novog i uspešnijeg devetog marta, pa smo posle priželjkivali reprizu petog oktobra, utom – vreme dođe valja vojevati. Sve je, kažu teoretičari ponavljanja istorije, isto kao 1914: kriza, pometnja, provalija između bogatih i siromašnih, rasizmi, nacionalizmi, nagomilani problemi. Pa dobro, kad sam već toliko skeptičan prema prorocima rata, mogu li vam obećati da ove godine rata neće biti. Ne mogu, cenjeni publikume. Ne mogu to ni nesporni autoriteti poput, recimo, baba-Kurane. Pozvao sam je neki dan, čisto da se konsultujem, a baba mi – ni pet ni šest – reče: Mene, dijete, čudi što rat odavno nije izbio, a kad će izbiti – pojma nemam.

Ipak se usuđujem reći da je Veliki rat bio mnogo izgledniji prošle, dve hiljade trinaeste i da će biti verovatniji sledeće, dve hiljade petnaeste, jer istorija za jubileje naprosto ne haje. Lepo je (i tačno) neko rekao: ne ponavlja se istorija, ponavljaju se istoričari. Kad smo već kod istorije, ne mogu da odolim a da ne pomenem drevni Egipat, domovinu naših dušmana Agarjana, u kome se negovala jedna, po mom mišljenju, krajnje osebujna istoriografija. Zvanična istorija u drevnom Egiptu – druge, uostalom, nije ni bilo – pomno je beležila svaku sitnicu o izlivanju i povlačenju Nila, o faraonskim rođendanima i imendanima, o verskim ceremonijama, ali o kavgama, gungulama i pobunama – kojih je i vo vremja ono i te kako bivalo – egipatska istorija je ćutala kao zalivena. Ni mukajet! Misirska istorija, dakle, nije htela da daje rđav primer. Koliko je to samo različito od naše, zapadne istorije, koja osim o kavgama, gungulama i metežima, ni o čemu drugom i ne govori. S obzirom, dakle, kakve su nam istorije, mi još dobro i prolazimo. Nisu u Evropi ratovi baš tako česti. Ako mi ne verujete, pročitajte Istoriju (drevnog) Rima iz pera Tita Livija (pod uslovom da je istoričar Ljušić nije isekao u makulatru), pa ćete se uveriti da mi, ovovremeni, odlično prolazimo.

Znači li ovo da optužujem istoričare da su izazivači ratova? Jok, more. Daleko sam od takve primisli, mada, ruku na srce, među istoričarima (pogotovo ovdašnjim) ima podosta ratobornih tipova. Ali kad malo razmislim – i kad se osvrnem oko sebe – uviđam da u našem vremenu osim ratobornih tipova drugih zapravo i nema. Mir, dame i gospodo, nije stvar politike, nego psihologije. U tom smislu mogu vam reći da Velikog rata, bar ove godine, neće biti. Zato što ga ne zaslužujemo. Mističan sam, misteriozan sam, fakat. Ali razmislite malo o tome.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari