I ove godine, Jugoslovenski pozorišni festival „Bez prevoda“, opravdao je znamenje svog imena. U Užicu je okupljeno šest predstava iz četiri zemlje, četiri bivše socijalističke republike nekadašnje zajedničke domovine, u kojima se govori još uvek jednim te istim južnoslovenskim jezikom, kako trezveno-naučno tvrdi lingvistika, ali pod četiri različita imena, na koja oni i one koji ih smatraju svojim maternjim jezicima imaju puno političko pravo – jezikom (ili jezicima), dakle, bosanskim, crnogorskim, hrvatskim i srpskim. Na umu, pri tom, nije zgoreg da imamo mudru misao, izraženu na latinskom, još uvek jeziku živom kad su u pitanju izreke: „Non Caesar supra grammaticos!“

Iz Bosne i Hercegovine, i to iz oba njena entiteta, iz Federacije i Republike Srpske, Zenice i Banjaluke, došle su u Srbiju suštinski različite predstave: „Grebanje ili kako se ubila moja baka“, Tanje Šljivar, u režiji Selme Spahić (Bosansko narodno pozorište), i „Kuhinja“, Petera Handkea i Mladena Materića, u Materićevoj režiji (Narodno pozorište Republike Srpske). O obe smo ovde već pisali, ali suočimo se sada, u uporednom portretu, sa suštinom razlike među njima.

Dok zenička predstava, kao da kopa po živoj rani, smelo otvara bolnu i zabašurenu temu odrastanja u teško oštećenom društvu, kakva su sva posleratna društva na Zapadnom Balkanu, pokazujući da je svet mladih, taj nevini svet, već u začetku pod korozijom ostrašćenog, prema drugosti netrpeljivog, jezika roditelja, da su mu horizonti bez prostranstva, ojađeni, i da budućnost među takvim nastajućim odraslim ljudima može biti gora i od rđave prošlosti – banjalučka predstava vapi upravo za tim naslednim svetom, svetom roditelja, baštine i tradicionalnih običaja i navika, kondenzovanih u jednu stereotipnu, idealizujuću sliku koja zaklanja sve one realne probleme tradicije o kojoj govori predstava „Grebanje…“

Dakle, dok se dve mlade autorke bave introspektivno jezivim problemom s kojim se društvo tek mora suočiti, „Kuhinju“, predstavu dva vremešna autora – u Materićevom maniru takozvanog neverbalnog teatra, koji zapravo nije neverbalni teatar, nego jedno nasilno oduzimanje govora glumcima na sceni, na kojoj oni sad veštački ćute – izgrađuje sam mehanizam potiskivanja traumatičnog, problematičnog sadržaja. To potisnuto nesvesno, izbija, međutim, na sceni kao niz omaški.

Dve predstave iz Srbije, Gogoljev „Revizor“, u režiji Ive Milošević (Atelje 212), i „Čarobnjak“ Fedora Šilija, u režiji Borisa Liješevića (Narodno pozorište Sombor), primeri su malograđanštine. Kako smo to već obrazlagali, „Revizor“ je pretvoren u jeftinu burlesku, s bagatelnim gegovima, prepisanim iz domaćih sapunica, a politička sudbina Tomasa Mana, u „Čarobnjaku“, srozana je na pikantnu intrigu ljubavnog trougla.

Međutim, isti reditelj, u podgoričkom Crnogorskom narodnom pozorištu, koncipirao je i režirao predstavu „Očevi su grad(ili)“, koja, iako formalno-zanatski podseća na „Čarobnjaka“, izražava jedno sasvim suprotno osećanje pozorišta i sveta. U duhovitom, lakonskom tonu, Liješević i glumice i glumci CNP-a, postavili su i pred užičku publiku temeljna pitanja građanske solidarnosti i smelosti, i to na primeru svakodnevnog života u Crnoj Gori. Taj život pulsirao je tu ogoljeno, sa svim svojim nadama, uskraćenostima, strahovima i kukavičlukom, i u punoj amplitudi emocija, od radosti do žalosti, od ushićenja do poniženja i poraza, od rađanja do smrti i samoubistva, te sa svim otrovima tog sveta koji je na još sveže izdanke svoje plemenske običajnosti nakalemio ideologiju neoliberalizma – brzog uživanja, brzog sticanja i najbržeg propadanja (u dugovima i bolestima zavisnosti). To je freska na kojoj su, naime, tragovi života još vlažni.

Tročasovna predstava zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavella, „Zločin i kazna“, prema romanu Dostojevskog, u dramatizaciji i režiji Zlatka Svibena, iskreno je ushitila i publiku i stručni žiri, koji joj je dodelio gotovo sve nagrade. Šta je, uistinu, to što ih je toliko ushitilo?

Sviben je vrlo skrupulozno dramatizovao opširni roman, uvodeći u predstavu i mnoge tokove radnje koji se uobičajeno ne vide pri inscenaciji ovog dela. Dakako, i ovde je kao ključan morao ostati odnos Raskoljnikova i njegovog islednika, ali ne i izolovan iz mreže ostalih odnosa. I ovde je osnovna tema – tema priznavanja krivice pred sopstvenom savešću, ali se ne umanjuje ni penološki smisao zakona. Zatim, kao što pažnju posvećuje i paralelnim tokovima i meandrima fabule, Sviben pažnju posvećuje i svim detaljima pozorišnog iluzionizma.

Scenografija Ane Martine Bakić i Ivane Knez predstavlja otvorenu knjigu u nastajanju, tačnije rukopis Dostojevskog, iz kojeg se, kao u onim trodimenzionalnim dečjim slikovnicama, iz slova pojavljuju ličnosti i ambijenti, a rukopis se stalno zatvara da se odmah na drugom mestu otvori. Pri svakoj promeni scena, koje su međusobno izukrštane i prožete, a s jasnim vizuelno-auditivnim akcentima na tačkama prepleta, javlja se, dakle, i novi svetlosni štimung, i uvek posebna muzička fraza, koja se pak menja i unutar scene, u zavisnosti od promene emocionalnosti. Pred nama je, dakle, pravi spektakl munjevitih izmena. A glumci su u njemu, od početka do kraja, isti, nepromenljivi likovi. Međutim, šta tu nedostaje? Nedostaje rediteljska vizija. Ona je ovde zamenjena besprekornom ilustracijom. Nedostaje umetnički pečat, umesto kojeg je ovde demonstrirano zanatsko majstorstvo, kakvo, ruku na srce, kod nas odavno nije viđeno.

Dakle, ovde nije posredi režija kao izum nove formule života jednog romana na sceni, nego izuzetan dar za aranžiranje u svim segmentima fabule. Eto, to je ushitilo publiku i žiri. Međutim, režija je gruba umetnost mešanja u život, a ne filigransko aranžiranje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari