Budala koja pritiska "stop" 1

Devojka je na sahrani svoje majke upoznala momka za koga je osetila da bi mogao da bude ljubav njenog života. Ipak, u gužvi sahrane momak je nestao pre nego što je saznala ko je. Nedelju dana kasnije devojka je ubila svoju sestru. Zašto?

P { margin-bottom: 0.21cm; }Objašnjenje ove, više zabavne nego stručne, igrice glasi: „ukoliko ste na pitanje, bez razmišljanja, odgovorili 'da bi se ponovo pojavio na sahrani, pošto je, očigledno, na neki način povezan sa porodicom', vi ste psihopata“. Igru na stranu, recimo da ste obrazovana osoba koja je konačno shvatila da se iza manipulisanja i laganja da bi se postigao određeni cilj, nedostatka saosećanja, mučenja životinja u mladosti nalazi psihopatologija koja dominira vašom ličnošću, šta ćete uraditi povodom toga? Jer, imati pedofilske misli nije zločin. Nije zgodno, naravno, i izvukli ste pogrešnu kuglicu u genetskoj lutriji kada vas seksualno uzbuđuju deca, no, dok god ne uhvatite sebe kako se sa džepom punim bombona šetkate oko vrtića, to ostaje vaša intima. Objašnjenja nema i mučenje sebe pitanjem „zašto to baš meni da se dogodi“ pogrešno je, kao i u slučaju smrtonosnih bolesti ili parova koji godinama ne mogu da dobiju dete. Pravo pitanje nije, dakle, „zašto?“, već „šta dalje?“. Prošle nedelje odvijao se predivni kič oko javne proslave osamnaestog rođendana izvesne osobe ženskog pola. Zapravo, i ona i njen brat, koji je par godina ranije odigrao svoju tačku plešućeg medveda, tragične su figure. Setimo se, Edip nije bio svestan ko mu je majka pre nego što je seksualno opštio sa njom. Ostvareni psihopata postaje se nakon što se loš koktel gena nadogradi traumatičnom odrastanjem. Bez obzira na to, niste oslobođeni odgovornosti jer, ljudi smo a ne psi koji nisu krivi kada neko od njih napravi mašinu za ubijanje.

Do znanja je, u borbi sa samoobmanom, teško i bolno doći. U filmu Koste Gavrasa „Muzička kutija“ pojavljuju se dokazi da je građanin SAD Majkl Lazlo tokom Drugog svetskog rata bio ubica iz redova mađarskih „Strelastih krstova“, zatim, da je, nakon rata, bio u izbegličkom logoru u Austriji (događaji oko Blajburga padaju na pamet) lažirao identitet u zahtevu za iseljeničku vizu, nakon čega je proveo četiri decenije živeći američki san. NJegova ćerka, koja je završila pravni fakultet zahvaljujući očevom radu i samoodricanju, zaposlila se u ozbiljnoj advokatskoj firmi, zatim konačno preskočila par redova klasne piramide udajom za kolegu advokata čiji je otac bivši službenik CIA, preuzima odbranu i, naravno, sve mora da bude zabuna i nemoguće je da je dobri tata koji je teško živeo, stalno u strahu od komunističke odmazde, kriv za tako strašne stvari kao što je teranje ljudi da rade sklekove preko u zemlju zabodenog bajoneta ili vezivanje celih grupa žicom i upucavanje jedne osobe kako bi cela gomila tela, ruku i nogu bila povučena na dno Dunava. Advokatici, naravno, nije lako, jer osim ljubavi prema ocu (majka je odavno umrla) sagledavanje istine biva ometano sa svih strana. Upravo će tast, bivši službenik CIA, zadužen za puštanje u SAD velikog broja diskutabilnih individua u cilju borbe protiv komunizma, reći njenom sinu da je Holokaust „naduvana priča“. Ona trijumfuje na oba plana, dok će do kraja života ostati neka vrsta neumitnog gubitnika, stalno u strahu od sebe i onoga u šta bi njen sin, zbog čije budućnosti se, moglo bi se reći, sebično, i odlučila na akciju, mogao da se pretvori. Prvo, pogrešno, svojom advokatskom veštinom manipulacije dokazima i svedocima oslobađa oca da bi, nakon toga, konačno, pre priznavši sebi nego shvativši istinu, rešila da i porodično i profesionalno neetički, uništi monstruma čiji je biološki deo (ne bi suviše surovo bilo reći otpadak). Zgodno je dodati da se u otporu porodici nalazi koren borbe protiv nacionalizma, koren otrežnjenja da se „mi“, ta zla osa „porodica – pleme – nacija“, ne moramo bezuslovno držati zajedno. Zapravo, upravo se zbog nas moramo boriti protiv „nas“.

Na koncu, verovatno je bolje znati i prihvatiti od čega ste sazdani. U britanskom filmu Pita Vokera „Frightmare“ iz 1974. godine jedna, na prvi pogled pristojna iako strašna, gospođa počini ubistvo, njen muž pokuša da zataška zločin nakon čega, uhvaćeni, bivaju osuđeni na, u njegovom slučaju petnaest godina zatvora, u njenom ludnice dok se ne utvrdi da je bezopasna za okolinu. Starija od njihove dve ćerke drži svoju sestru u neznanju u vezi sa identitetom roditelja, održavajući laž i tajno ih obilazeći nakon što je sistem odlučio da bi mogli da budu pušteni. Tinejdžerka, dramski očekivano, pokazuje genetske odlike svoje majke. I naravno, otkriće istinu, udružiti se sa finom gospođom-psihopatom što će dovesti do sveopšte zabave. Sistem je zakazao, kao i lična odgovornost starije ćerke koja je smatrala da će rešiti problem njegovim zataškavanjem. Da li bi bilo drugačije da je devojčica znala da se u korenu njene ljubavi prema agresiji, prema laganju, delinkvenciji, krije biološki, nasledni problem? Da li naši junaci sa početka priče, istinske tragične figure, imaju šansu da pobede genetski Molotovljev koktel kojim su nagrađeni bez da ih je iko pitao da li žele da budu rođeni? Pit Voker je ispravno locirao problem u zakazivanju sistema, društvenog i individualnog. Advokatica En Talbot nije došla sama do prihvatanja istine, već nakon što je bila napadana dokazima, sumnjama, ličnošću tužioca koji daleko od toga da je nekakav anđeo ali koji će joj ipak reći „Stvarno misliš da mi je stalo da kaznim jednog starca? Nije osveta ono što tražim, ali ću ti reći do čega mi je stalo. Stalo mi je do sećanja. Kasno je da se promeni ono što se dogodilo ali nikad nije kasno da se sećamo“. Neko mora da se seća. Neko mora da bude budala. Kao u filmu „Frightmare“, sistem zakazuje kada na proslavi poslednjeg dana škole maturanti beogradske gimnazije sa školskog razglasa slušaju repertoar estradne umetnice odgovorne za postojanje dve tragične figure koje su inspirisale tekst. Razglas, deo ustanove, neživi je deo sistema. Individualac, profesor škole, mora da uđe u prostoriju odakle se pušta muzika i da pritisne „stop“. Taj pritisak kažiprsta biće prva kockica u spasenju mladih ljudi iz školskog dvorišta i brata i sestre koji nisu birali ko će da im budu roditelji. Ipak, neko mora da bude budala.

A što se ostalih stvari tiče, Beograd na vodi treba razoriti…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari