Premijera filozofske komedije „Pijani“ u režiji Borisa Liješevića biće premijerno izvedena sutra uveče u Ateljeu 212 i u njoj igra gotovo ceo ansambl ove kuće. Radnja komada je smeštena negde na Zapadu, u nekom od današnjih velegrada, gde je 14 likova (bankari, menadžeri, dobrostojeći sloj savremenih tehnokrata i intelektualaca, plus jedna prostitutka), zbog različitih razloga i povoda, pijano.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Međutim, to pijanstvo je samo maska preko koje oni mogu da se osmele i kažu istine koje čak ni sami sebi ne smeju trezni da priznaju, istine koje otkrivaju koliko besmisleno, ništavno i podlo žive. U tom „kolektivnom monologu“ neki od njih ipak dolaze do saznanja da na svetu postoji i nešto drugo, nešto zbog čega vredi živeti, a to su ljubav i nada.

* Vaša predstava počiva, moglo bi se reći, na paradoksu – glavni junaci u pijanom stanju dolaze do otrežnjujućih uvida?

– Kaže se – „što trezan misli – to pijan govori“, a u komadu na nekoliko mesta se poručuje – „i gospod bog govori kroz pijane“. Poznata je sintagma In vino veritas – da je u vinu istina. Pijanstvo nudi put ka istini. Ovaj komad se dešava u jednoj noći i ima 14 likova u raznim životnim situacijama. To su momačko veče, godišnjica smrti, venčanje i svi su pijani. Oni nisi pijanci, nego su se prosto iz različitih razloga napili jedne noći i u tom omamljenom stanju osećaju da je sreća nadohvat ruke i da su pronašli srž života. Zbog toga i ne žele da se otrezne.

* Na koji način, u stvari, vidite to njihovo pijano stanje?

– Povezujem ga najviše sa snom. To su ona stanja kada u snu imate utisak da ste nešto shvatili i kad se probudite to iščili, izmiče. Kao dobar san iz koga ne želite da izađete jer u njemu nešto možete da uhvatite. To nešto vam govori da je moguće promeniti život i da je to u suštini lako. Nama pisac ne otkriva šta se dešava sa likovima sutradan kad se probude, ali je važno to što oni u pijanom stanju donose odluke kao da im je poslednji dan u životu. Radeći na ovoj predstavi setio sam se govora Stiva DŽobsa na Stenfordu, to jest onog dela u kojem kaže da se smisao ne vidi dok se sve kockice ne slože i između ostalih primera navodi zašto nije trebalo da završi studije. Da se to desilo nikad ne bi bilo Epl proizvoda kojima se zapravo potpuno posvetio. Takođe je rekao i da ga je bolest naučila da kad treba da donese važne odluke zamisli da mu je poslednji dan u životu i odluka je odmah tu. Junaci u ovoj predstavi upravo na taj način funkcionišu. Kao da sutra nema ničeg.

* Koje su još teme proistekle iz situacija u kojima zatičemo glavne junake?

– Traganje. Likovi u ovom komadu su iz različitih miljea. To su bankar, manekenka, direktor filmskog festivala, PR menadžer, prostitutka, ali svi oni, baš kao i svi ljudi na svetu, a to jeste teza komada, stoje pred večitim tajnama i traže odgovore na pitanje smisla, smrti, boga, ljubavi. Kad razmišljam o tome, vidim da je čovek biće koje traži odgovore i da je to svojstveno baš svakoj osobi na svetu. Traženje odgovora je deo svakog života a često živimo kao da nas on ne zanima i kao da ne postavljamo pitanja.

* Mislite li da je to zbog svakodnevice?

– Od svakodnevice i brzine. Sve je više sadržaja u životu koji nas kradu i istovremeno nam pružaju razne informacije. Kradu nam vreme za zapitanost i traženje. Izloženi smo informacijama iz celog sveta i sve što se loše desi odjednom sazna cela planeta. Kao da smo postali medijumi. I sam sebe uhvatim kako mislim da se odmaram dok na internetu tražim šta se novo desilo ili šaram po Fejsbuku a to je glupo provedeno i ukradeno vreme koje nam oduzima koncentraciju i strpljenje.

* Dobar deo vaših predstava počiva na verbatim teatru, to jest priču gradite na osnovu dokumentarističkog materijala. Kako režirate kada radite prema tekstu pisca, u ovom slučaju Ivana Viripajeva? Pravite li odstupanja?

– Kad radim nešto što ne nastaje iz dokumentarizma, onda sledim pisca i držim se onog što je napisao kao za neko kormilo ili cilj.

* Zašto ste odabrali tekst „Pijani“? Čime vas je privukla baš ova priča i u kakvoj je ona vezi sa Srbijom danas ili ovde nije bitna geografija?

– Silom prilika radnja se zbiva u Nemačkoj iako je tekst ruski. Verovatno zato što ga je naručilo nemačko pozorište, ali mislim da komad korespondira sa večitim temama i time kako čovek današnjice traži boga, kako stoji pred tajnom smrti. U suštini i čovek 21. veka, kao i prvi ljudi, nemoćan je i uplašeni pred svojom konačnošću, u potrazi su za smislom i ljubavlju. Ovde mi je bilo zanimljivo što pijanstvo svlači s glavnih likova sve maske i naslage savremene civilizacije i što ih pisac u tom pijanom stanju zapravo oslobodi i svede na suštinu koja je ista danas kao što je i nekad bila.

* Jedan od likova je direktor filmskog festivala, čovek iz kulture kao i vi. Koje su njegove rane?

– Pred blizinom smrti on shvata da ništa nije njegovo u životu i da sve to što ima, što je stekao: slavu, karijeru, novac, porodicu, poznanstva, kartice, kako je sve to pozajmljeno i da na kraju sve to treba da vratimo i odemo čisti pred boga. Šta zapravo znači vratiti? To znači osloboditi se i shvatiti da ništa nije naše, da u smrt odlazimo sami i bez svoje volje onako kao što smo i rođeni – bez ičega. Taj lik se pita kako sad sve to vratiti i kaže kako je sticati i grabiti u stvari jako lako ali je neopisivo teško davati i vratiti. Kada poželi da to učini, nailazi na niz nesporazuma i ljudi zaziru od njega pitajući se šta mu je iako on samo želi s njima nešto da podeli. On umire i samo mu treba neko da ga drži za ruku a toga nema. Ta situacija ga natera da shvati da je u životu sve lako zgrabiti ali da je najteže steći čoveka.

* Čini se da u većini svojih komada skoro opsesivno tragate za univerzalnim vrednostima s ciljem da ih vratite u žižu.

– Hvala za to i u tome zapravo leži odgovor na pitanje zašto sam odabrao da režiram „Pijane“. Zato što se ovaj tekst bavi tim univerzalnim pitanjima na specifičan, duhovit, lak i pijan način. Imam utisak da se sam pisac sa velikom lakoćom bavi najtežim temama. Ne stvara velike dramske uslove da bi progovorio, nego se lako pita kroz tekst i iznosi svoje stavove.

* Zato je napio svoje likove?

– Upravo tako, jer je u pijanstvu lako izreći. Kroz pijanstvo se najlakše dođe do rečenice i bace se stvari na sto.

* Vratili ste se se nedavno iz Hrvatske, gde je najpopularnija ličnost na pozorišnoj sceni Oliver Frljić. Kako vam se dopada ono što on radi?

– Zavisi, kako šta. Ima dobrih predstava a meni se posebno dopada njegov komad „Mrzim istinu“. Frljić je veoma specifičan, hrabar, talentovan i budi. I ovo što radi u Rijeci je dobro jer pravi veliku buku i privlači pažnju. Stoji i u Svetom pismu: „Možete biti i hladni i vrući samo nemojte biti mlaki jer ću vas izbljuvati iz usta svojih“. Frljić nije mlak.

U svakom od nas postoji biser

– Komad „Pijani“ ima dva čina. U prvom činu su predstavljene situacije gde glavni likovi dolaze do nekog loma a u drugom se provlači motiv slučajnih susreta. Ovi susreti isceljuju ljude i pomažu im da dođu do snage da žive dalje. Sartr na kraju drame „Iza zatvorenih vrata“ kaže „Pakao – to su drugi“ a ovde nam kroz neznanca dolazi život. Slučajni susret u kojem se progleda. To govori da u svakom od nas postoji biser, neko svetlo, samo treba nekako skloniti naslage. Moj biser je u drugome, ne u meni. Moj život se krije u mom bližnjem. Drugi je smisao mog života.

Glumački i autorski tim predstave

U predstavi igra skoro čitav ansambl Ateljea 212: Dara DŽokić, Svetozar Cvetković, Bojan Žirović, Jelena Đokić, Nenad Ćirić, Branka Šelić, Nebojša Ilić, Isidora Minić, Branislav Trifunović, Jelena Petrović, Dejan Dedić, kao i mladi glumci: Marta Bjelica, Vuk Jovanović i Strahinja Blažić. Autor scenografije je Aleksandar Denić, a kostima Maja Mirković.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari