Prilika da u novoj kalendarskoj godini ekskluzivno možemo ispred orkestra Beogradske filharmonije da vidimo i čujemo Naj-Čikažanina godine 2015. u oblasti klasične muzike – dirigenta Vladimira Kulenovića – bila je za Beograd očigledno nešto čemu se apsolutno moralo prisustvovati! Tako je Kulenović u svom gradu nastupio dakle kao voljeni mladi maestro pred odistinski prepunom Velikom dvoranom Kolarčeve zadužbine, demonstrirajući sopstvene interpretativne vizije Prvih simfonija takvih velikana poput Hajdna, Betovena i Malera. A te vizije odlikovala je elegancija, otmenost, znanje i dašak velikog sveta. Ma šta dašak – orkan povremeno!

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Simfonija br. 1 u De-duru Jozefa Hajdna tako je već u startu naznačila onaj poletni duh koji će ostati na snazi do samog isteka koncerta. Od prve iskričav, pucketav od elektriciteta svoje bajne okretnosti, delikatnog gesta koji samo huji pored vašeg sluha i svojim neizrecivim dahom zrači vaše biće suncima najljupkijih vibracija, ovaj Hajdn sušta je dakle dostojanstvenost u zvuku. Sa svojim osećajnim unutrašnjim dijalozima, tim pravim vatrometom praznika instrumentalne komunikacije u orkestru, povremeno poput grmljavine, ali i potočića smeha, Simfonija br. 1 ovog majstora upućena nam je sa scene u zbilja perfektnom ruhu.

No, ako je ovo do maločas u Hajdnu bio tek samo lahor, sa Ludvigom Vanom i njegovom pak Simfonijom br. 1 op. 21 u Ce-duru nastupa žustrina dominacije, jedna ozarena oluja ispod trijumfalnih slavoluka u prvom stavu, sa kakvim samo tonskim rafinmanom u onom drugom, te uzvišenošću i ljudskim emocijama u uporednom koračanju u trećem, da bi mehanizam finalnog stava bio konačno toliko besprekoran, prava betovenovska igraonica duha i uma, upečatljivih zareza ritmova, praskanja energije, miliona atoma ukratko koji vrve u oblacima i cvastima među sobom bljeskajućih tonskih kolora.

I konačno, Malerov „Titan“. Ova Simfonija br. 1 u De-duru, taj jedinstven čulni putopis kroz zvuk s kraja 19. veka, nadrasta bez sumnje stvarnost svog doba jednom sasvim modernom fantazmagorijom, čak izvesnim džez naslućivanjima, a da ni sam autor verovatno nije bio svestan ogromne riznice raskoši svojih budućih čitanja u narednih vek i nešto. Ovu smo Simfoniju već u septembru slušali vođenu palicom neprevaziđenog maestra Mehte. No, sada je ona odišuća zvučnim bogatstvom jednog izvora nove generacije, eksplodirajuća u vrevi velegrada ka kojem se pomakla originalna priroda, raskošnih zamaha što je uzvitlavaju gore ka jarkosti percepcije, sa melanholijom katkada punom humora, te odsevima filigranskih tkanja potpuno savremenih raspoloženja. I upravo ovde, u završnom stavu, najednom postaje svima vidljivo koliko je Vladimir Kulenović izrastao kao dirigent, koji sve uzde drži u svojim rukama i dozvoljava zvučnoj pomami da se otrže taman koliko treba, da nakon spokojstva nirvane, dođe do velikog praska. Napunjeni smo energijom nakon ovog koncerta, bez ikakve sumnje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari