Izložba serije fotografija i slajdova „Hoćeš li me i sutra voleti?“ Stefane Savić, koja se može pogledati još do subote u Likovnoj galeriji Kulturnog centra Beograda, rekonstruiše istinitu životnu priču. Glavna junakinja je Polka Nedeljković, autorkina rođaka, tačnije, baba tetka, koja je zbog neuzvraćene ljubavi u 22. godini izvršila samoubistvo bacivši se pod voz. Bilo je to 19. marta 1956, a Polka u trećem mesecu trudnoće.

 Prirodno, kada se u familiji dese ovakvi i slični iznenadni gubici, porodica se suočava s brojnim pitanjima bez odgovora, a usmena istorija, kroz pripovedanje rođaka savremenika pokojnice dobijaju razne interpretacije. Slično je i sa onima koji nisu imali priliku da je upoznaju. Potomcima. Stefana je u „obračun“ s porodičnim duhom krenula kao posvećeni istraživač i kako kaže „kroz suočavanje s pamćenjem koje bledi“. Naravno, od koristi su joj bile priče rođaka, obilazak Polkine kuće. Priča kako je pronašla kofer u kome je bio par Polkinih cipela i foto-album. Stefana pretpostavlja da je to sačuvala Polkina majka, jer prema seoskim verovanjima većinu ličnih stvari preminule osobe treba zajedno s njom sahraniti. Depo uspomena na rođaku intrigirale su Stefanu još u ranoj mladosti. Najviše su joj ipak značila usmena predanja, pre svega bakina, kojoj je Polka bila rođena sestra.

Zbog čega je izabrala baš Polku za temu svog rada, Stefana ni sama ne zna tačan odgovor. Kaže: „Ona je porodična legenda. Deda je pričao o ratu, baba o Polki. Bila je neka vrsta heroine stradale zbog neuzvraćene ljubavi, a moj odnos s njom je počeo da se stvara još u srednjoj školi kada sam krenula da prikupljam njene fotografije. Početna ideja je bila da napravim potpunu fikciju i pronađem devojku koja će ličiti na Polku i glumiti je na fotografijama. Međutim, predomislila sam se i odlučila da slikam sebe kao Polku. Tome je, kako kaže, presudio sam proces rada – fotografisanje i obilazak brojnih mesta ili situacija bitnih za Polku, kaže Stefana, koja prema oceni mnogih, fizički, prilično liči na baba-tetku. Izabravši taj put i sama je proživljavala tragediju svoje rođake.

„Naravno, u procesu rada postoji mnogo nadogradnje, mog ličnog doživljaja“, pojašnjava.

Upitana kako publika reaguje na izložbu, Stefana podseća da je ovo druga izložba o Polki i da su na prvoj ljudi bili ubeđeni da je reč o autentičnim fotografijama. U KCB-u iako sam objašnjavala da sam na fotografijama ja a ne Polka, te da ih stari ramovi navode na takav zaključak, većina je teško poverovala da nije reč o originalu. Postavka obuhvata i takve, originalne, fotografije, pa je to publiku dodatno zbunjivalo. „Upravo u toj igri postavlja se pitanje sećanja i našeg odnosa prema porodičnoj fotografiji. Mislim da je svakom posetiocu taj deo mogao da bude blizak s obzirom na to da je izložba većinu potakla da pomene neku svoju porodičnu priču. Pored foto tapeta i ostalog izloženog materijala postavku čini i zvučna instalacija. Snimljeno je unutrašnje i spoljašnje disanje, čuju se zvuci trčanja i zrikavaca koji ilustruju seosku atmosferu. Kombinacija tih audio elemenata zapravo treba da prizove sećanje na poslednje trenutke Polkinog života, trčanje prema vozu i kraj na šinama. „Ali, sve zajedno ne zvuči tako strašno i pesimistično, smatra Stefana. Jedino je to disanje malo teško.“

Olakšanje i prijatelji

Stefana je u rekonstrukciju sećanja uključila poznanike i prijatelje (među kojima i novinare i novinarke Danasa). Oni obitavaju u njenim fotografijama, tako da što bolje dočaraju milje 50 -ih godina prošlog veka kada je Polka živela svoj kratak život. Stefana ističe da je u svemu bio ključan proces. „U ovom slučaju, naročito proces ponavljanja, koji mi je doneo olakšanje. Kad ste stalno u toj ulozi, obilazite ta mesta, uživite se“, tvrdi ona dodajući da su olakšanje kroz ovaj rad osetili i ostali članovi porodice. U njoj je sad stvoren novi odnos prema toj tragediji, koja se, osim preko Stefanine bake dugo nije ni pominjala.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari