Pozorište je kosmos za istraživanje

Takva predstava je i „Kraljica leptira“ u režiji Zijaha Sokolovića, čija premijera je zakazana večeras u 18 sati, u Kulturnom centru Pančeva, koji ovom prilikom obeležava pola veka postojanja. Zijah Sokolović nam govori o izazovima savremenog pozorišta za decu, ali i izazovima njegove publike…

• Režirali ste pozorišnu predstavu „za decu od pet do 95 godina“, koja je angažovana, koja upire prst u oko svim poteškoćama sa kojima se mali ljudi susreću. Sa čime bi deca nakon gledanja „Kraljice leptira“ trebalo da odu kući?

– Pozorište ima neuhvatljivu i još uvijek neistraženu snagu glume i glumaca. I kada se odmaknemo od umorne staromodne vizije pozorišta, otvara se kosmos za istraživanje. Tako pozorište, pomoću glumaca, sa rekvizitom svega i svačega što se može naći u svijetu civilizacije, može biti i zabavno i edukativno. Može pomoći svima, pogotovo djeci, da prepoznaju i tumače svijet u kome rastu, da se informišu ili da rješavaju velike društvene probleme sa kojima se sudaraju dok odrastaju. Želim da dokažem da im pozorište može pomoći, zato što to danas od njega ne očekuju. Poslije predstave želim da idu kući sa saznanjem da neko ko je slijep nije kriv, da pokušaju da ga razumiju i da mu pomognu, kao što njima neko pomaže kao, recimo, instruktor za matematiku, fiziku, engleski…

• Predstava je umetnički spoj nekoliko izraza: pozorišnog, filmskog i animiranog, što je potpuna novina u nas. U kom pravcu vidite da se razvija pozorište, a pogotovo dečje?

– Pozorište danas, pa i ono za djecu, mora da koristi sve ono što je danas moguće u svakom obliku svakodnevne komunikacije. Da sve to oblikuje u formu pozorišne predstave i da brzo i maštovito traži put dječije pažnje koja je već zagubljena u formi iPod-a. Pozorišni glavni kapital je glumac, ali on polako postaje romantični gubitnik i zato mora pametno i hrabro da se pomogne bezdušnom komunikacijom i da je stavi u svoju umjetničku korist. Dakle, kako se razvija svijet u kome živimo, tako i pozorište mora da ga prati, u jednom svom segmentu, inače će odumrijeti za neko vrijeme.

• Vaš glas dobro je poznat deci koja su rasla slušajući najpoznatije svetske bajke. Te bajke su bile veoma jednostavne, od početka je bilo jasno ko je dobar, a ko nije, a kraj je uvek bio katarzičan i poučan. To je bio i životni nauk. A danas…?

– Danas djeca rastu u mitu, globalizaciji, nacionalizmu, i teško, teško sami razumiju svijet u kome i njihovi roditelji kradu tuđi bicikl, i tako imaju teškoće u razvoju. I u tom neredu svakog oblika nasilje, prepoznatljivo sa ulice, televizije i iz porodice, postaje sredstvo globalne odbrane. Žalosno je da se samo kroz nasilje dokazuju. Zato „Kraljica leptira“ i jeste bajka, kao nešto zagubljeno, a moguće.

• Šta u kontekstu svega navedenog za Vas znači zvanje ambasadora dobre volje?

– Znači, tako jednostavno, da je neko vidio i razumio kako sam godinama u Austriji i Hrvatskoj gradio most između djece i pozorišta, kako sam pomoću glume razvijao dječiju maštu, komunikaciju i sigurnost. Kako sam pokušao da djeci olakšam teškoće u razvoju pomoću umjetnosti. Kako smo igrali 100 predstava za 100 djece, jedna predstava za jedno dijete pored njegovog kreveta u njegovoj sobi, u koju rijetki ulaze. To je neko video, i prozvao me ambasadorom. To mi je volja da nastavim.

• U trci sa novoustanovljenim standardima, nove generacije dece usmerene su na sticanje veština kako bi se što pre i što bolje specijalizovali. Šta je sa vrlinama i koliko je vaspitanje sadašnje dece zalog bolje budućnosti?

– Djeca, kao ni njihovi roditelji, ne žive danas, nego se pripremaju za sutra, tako je i vaspitanje okrenuto prema sutra, danas je prazan prostor u kome su skoro izgubljeni kao zalutali kosmonauti. Zalog njihove budućnosti su materijalna dobra, kojih, ako nema ovdje danas, ima sutra u inostranstvu. Pametno pozorište, sveobuhvatno, različito, maštovito, bajkovito pozorište je danas jedino prirodno mjesto u kome se mogu odmoriti na putu njihovog odrastanja i vaspitanja.

Deci od pet do 95

„Kraljica leptira“ je druga po redu saradnja Kulturnog centra Pančeva sa projektom The/Arto iz Zagreba, odnosno autorskim tandemom Selma Parisi i Zijah A. Sokolović, a ujedno osma profesionalna produkcija novonastale pozorišne scene za decu „Pođi Tuda?…“ Kulturnog centra Pančeva.

„Pozorišna umetnost je sredstvo koje pomaže deci i roditeljima da razumeju i rešavaju složene životne situacije. Ovo je bajkovita predstava o deci s teškoćama u razvoju, o njihovoj svakodnevnoj borbi da se adaptiraju u društvu, ostanu deo sveta u kome žive i uhvate korak sa svojim vršnjacima. O nasilju među decom, ali predstava koja ima poučan i pozitivan kraj. Prilagođena vremenu komunikacije, predstava ima elemente crtanog filma, igranog filma, fotografije, pozorišta i kompjuterske animacije. Traje 50 minuta i namenjena je deci od 5 do 95 godina“, izjavio je Zijah A. Sokolović.