Samo naš jezik

Ljuti se Snježana, po ko zna koji put već, ali s pravom, što predstavnici hrvatske jezičke politike, u nastojanju da veštački što više odvoje hrvatski od srpskog (ne bi li imali pokriće za stav da su to dva različita jezika) uveravaju svoje građane i građanke da govorenje „podleže društveno-jezičnim sankcijama” sugerišući da prisilu, diktat i sankcije prihvate kao najprirodniju stvar.

U knjizi se kaže, na primer, da novinar „mora voditi računa o tome da mu jezik odgovara zahtjevima strogih normi standardnoga jezika“, da se mora poštovati ono što pravila standardnog jezika „zabranjuju“, da „norme standardnog jezika traže 'poslušnost'“… Ključne reči: zabrana, mora, zahtevi, strogi. „Uvjeren da jezične konstrukcije koje mu se ne sviđaju 'mogu biti vrlo opasne za opstojnost cjeline standardnoga jezika'“, kaže Snježana, „proglašava parazitima riječipitanje, problem, mehanizam, režim, politika(72). Kaže da je prenemaganje, razmetljivost misli i neukus ako se nešto označi kaonesvakidašnje, zadivljujuće, očaravajuće, fantastično, veličanstveno, fenomenalno, neviđeno, neusporedivoilijedinstveno“.Ta knjiga, zaključuje Snježana, „pokazuje vlastitim primjerom koliko čovjek može postati slijep kad se nedostatak znanja u njemu spoji sa željom da zadovolji vladajuću ideologiju oko sebe“.

A to je ono što je zajedničko hrvatskim i srpskim lingvistima. Shvatanja naših SANU stručnjaka temelje se na pojmovima otimanje, neprijatelji, svojatanje, tuđi, nacionalni simbol, sve u skladu, dakle, sa retorikom srpske vlasti. Naši ugledni lingvisti se ne odvajaju od prošlosti, pred očima su im neprestano Kosovski boj, Prvi i Drugi svetski rat, vreme kad su spaljivane knjige na ćirilici, čije simboličke snage su svesni „drugi, pre svega neprijatelji“. Smišljaju se ekspanzionističke teorije o svesrpskosti, na čitavom štokavskom području, i o tuđinskoj kleptomaniji. Oni (opet važna reč, jer oni nisu Mi, nisu na Našoj strani, pa su sasvim sigurno neprijatelji) „svojataju ćirilicu“, „uzimaju istoriju, ukidaju budućnost“, „otimaju jezik“, a to je naš, srpski jezik. To znači da su nam Hrvati, Crnogorci i Bošnjaci ukrali jezik pa sad pokušavaju da ga maskiraju i oblikuju kako bi što manje bio srpski.

Sa takvim raspravama o vlasništvu nad jezikom (besmislenim, jer niko ne može da poseduje jezik), o stalnoj opasnosti od neprijatelja, koji su prisutni jedino u njihovim šizofrenim glavama, uvaženi srbisti više liče na ratnike iz niskobudžetnih crtanih filmova nego na naučnike. Čuj naučnike!