Premijera komada „Čehov je Tolstoju rekao zbogom”, prema tekstu Mira Gavrana u režiji Irfana Mensura, premijerno će biti izvedena 4. decembra u 20 sati Bitef teatru. Događaju će, potvrđeno je, prisustvovati Gavran, jedan od najizvođenijih savremenih hrvatskih pisaca. Prema rečima Mensura, Gavran ima već zakazan niz intervjua na televiziji.

„To pokazuje da je potpuno odgovorio zadatku, da želi da predstava uspe”, kaže Mensur i dodaje da Tolstoja igra Predrag Ejdus, Čehova Ivan Đorđević, Jasmina Večanski Tostojevu ženu, Hana Selimović Čehovljevu. Kad pominje televiziju, Mensur izdvaja Dečiji dnevnik na RTS-u. Kaže da bi sve televizije trebalo da ukradu njihovu ideju i imaju tu emisiju.

U komadu je reč o virtuelnom susretu Čehova i Tolstoja?

– Tako je i vezan je za godinu u kojoj se događa komad. To je 1890, kada je Čehov zaista imao 30 godina, ali nije bio u braku sa Olgom Knaper, poznatom i priznatom glumicom. Čehov je s njom u braku bio 10 godina kasnije i samo nekoliko godina do njegove smrti. Zbog toga je susret između njih dvojice virtuelan. Oni su se, naime, našli nekoliko puta u svojim životima, ali nikako u tom sastavu – da je Čehov u braku i jako mlad. On se sa Tolstojem sastao kad je već bio poznat i priznat pisac. Komad je izmišljeni susret i sukob dve intelektualne gromade ruske klasike. Čehova tek na početku svoje karijere i Tolstoja na njenom završetku.

Imate li neki omiljeni citat iz predstave te dve „intelektualne gromade“?

– Ima trenutak kad Tolstoj svojoj ženi Sofiji kaže „Ja nisam ni cara čekao a kamoli nekog pisca žutokljunca i njegovu ženu.“ Tu je već napravljena distanca u odnosu na mladog i potpuno nepoznatog Čehova kojeg je Tolstoj pozvao na svoje imanje zato što je osetio da je izuzetno talentovan, ali da je još uvek na nivou svojih pričica koje objavljuje po časopisima. Nije još uvek postao veliki i značajan. A Čehov u jednom trenutku izgovara, parafraziram: „Uvek sam cenio Tolstoja po njegovim delima, a sad kad sam ga upoznao, u stvari bolje bi bilo da do toga nije došlo.“

Reč je, dakle, o sudaru generacija?

– O sudaru generacija, shvatanja, samoljublja i, da to tako nazovem, ljudske plemenitosti. Zato što svi podaci koji su nam u rukama, kad bismo se u predstavi bavili faktografijom, ukazuju da je Tolstoj bio ekscesna ličnost. Sam po sebe i po okolinu. Samim tim što je bio grof, što je imao statusno mesto u ruskom društvu. Zato što je bio tako talentovan i napisao kapitalna dela svetske književnosti kao što su „Rat i mir” i „Ana Karenjina”. On je samosvesno uživao u svojoj veličini. Nije je se stideo, već je naprotiv promovisao. A ovaj žutokljunac se naravno divi velikom Tolstoju, ali ne razume tu količinu potrebe da se i javno potvrdi svoja vrednost. Da se o njoj javno govori i da se u njoj uživa. Tu je negde, zapravo, polarizacija između dve vrste ličnosti, koje možemo pronaći u našoj svakodnevici. Priča je o tome – o priznatima i nepriznatima, o samohvalisavcima i ljudima koji pošteno i časno rade svoje male poslove i koji će jednog dana biti veliki i značajni.

Kako vidite Tolstojevo ponašanje?

– U stvari, u njemu nema ništa negativno. On je, prosto, samosvestan i nema nikakvu ogradu prema svojoj veličini.

A kad bismo tu priču, naročito o hvalisavosti, preneli na političare ovde?

– Mogao bih celu noć da pričam o politici zato što je ona kod nas politika dnevno prodavanih novina. To nije pežorativno po štampu, nego po političare. Njihova razmišljanja i delovanja su dnevna i po potrebi, a ja takve ljude ne cenim. Cenim ljude sa vizijom i one koje se za nju bore od početka do kraja. Na ovdašnjoj političkoj sceni je teško pronaći takvog čoveka. Koji bi žrtvovao i svoj privatni i politički status ne bi li svoju viziju doveo do nekog realnog nivoa.

Kada bi Čehov i Tolstoj bili živi, ovde i s nama…?

– Mislim da bi bili skandalizovani i srpskim društvom i kulturom. Nažalost, Srbija nema više takvih gromada kao što su Tolstoj i Čehov bili u to vreme u ogromnoj Rusiji. A biti gromada u velikoj Rusiji pored Puškina, Ljermontova, Gorkog, biti Čehov i biti Tolstoj je ipak mnogo značajnije nego biti gromada u Srbiji sa šest-sedam miliona stanovnika. Naravno, imamo i mi gromade kulture. Književnike, ako hoćete.

Gde su? Čini se da kao da su se pametni povukli. Retko istupaju.

– Sva krizna vremena dovode do defetizma intelektualnog i kreativnog krema društva. Borba može da dođe do jedne tačke. Kad ona postane prelomna i shvati se besmislenost svega, dođe i do povlačenja. To ne znači da su ti ljudi kukavice, nego se osećaju nemoćno pred mašinerijom koja defakto melje naše živote. Nebriga o kulturi je nebriga o društvu. Nešto što melje sve one koji pokušavaju da budu kreativni. Ja o umetnosti nikad nisam govorio kao o kategoriji koja je opipljiva, ali govorim o kreativnim ljudima i kreativnosti. Pa nam je i to uskraćeno. A kreativni ljudi i kreativnost mogu eventualno dosegnuti umetnost. Pa nam je i to uskraćeno…

Rekli ste da u vašoj radnji za proizvodnju pozorišta kao poslovođa nećete s ljudima raditi po ugovoru već po dogovoru…

– Dogovor je poverenje. Naš posao ili bilo koji drugi ne može da se radi s tim crno-belim ugovorima. Mi makar pokušavamo da budemo slobodni ljudi jer bilo koja vrsta kreativnosti zahteva i duhovnu i fizičku slobodu kretanja, komunikacije… I ne vrede nam ugovori i potpisi. U ovakvom društvu koje apsolutno ne priznaje čak ni to. Živimo u beznađu potpisa koji ne vrede i ugovora koji ne vrede. Jer je kod nas s te strane sve moguće. Samo dogovor i pogled u četiri oka mogu da naprave nešto što prevazilazi granice svakodnevice. S ovim ljudima što radim ja sam se samo dogovorio. Mi nemamo nikakve ugovore. Niko od nas nije ništa potpisao. Ja nisam čak potpisao ništa ni s Bitefom, koji mi je ustupio prostor da tamo moja radionica izvede ovu predstavu. Ništa nisam potpisao ni sa Mirom Gavranom. Imam samo dogovor da će moja radionica povesti računa o njemu kao piscu. Nema potpisa. Postoji samo reč i dogovor. I toga se držimo između sebe. Nismo posustali. Još uvek smo dobro raspoloženi i imamo optimizma da ćemo napraviti pristojan posao, ako ne i odličan. Siguran sam da ćemo napraviti pozorište s velikim slovom „P“, ali da li će ono preći u kategoriju veoma uspešne predstave, ne znam. To je u božijim rukama uvek bilo. Ali isto tako znam da smo bez bilo kakvih primoravanja uspeli da dođemo do rezultata.

Pizza

Ambijenti i miris su prvi na listi prema kojima naš sagovornik ocenjuje restoran ili kafanu. Pomodoro, u kome nije prvi put, zadovoljava ove uslove. Mensur je obožavalac italijanske kuhinje i za sebe kaže, a njegovi sinovi su saglasni, da je majstor u spremanju pizze. Posle viskija, naručio je kelneru Pomodoro pizzu. U slast je pojeo obrok, dodavši da je u vreme krize, kad smo, kako se priseća, jeli sve i svašta, dovlačio iz inostranstva začine. Upitan šta je najčudnije što je stavio na pizzu, odgovara: krvavicu, s mnogo peršuna.

Bregović, Pogorelić, Šerbedžija

Mensur poznaje i voli likovnu umetnost. Priča kako je Mersad Berber napravio njegov portret u sklopu izložbe portreta pozorišnih glumaca jugoslovenskih slikara. Mensur to, kaže, dugo nije znao, a kad je otkrio, poželeo je da otkupi sliku. „Berber je rekao da neće novac, već seriju fotografija mojih ruku. Poslao sam mu i bio je zadovoljan. Godinu kasnije pozvao me je da pita može li da iskoristi moj lik u animiranom filmu jahača apokalipse. „Ko su ostali likovi?“, upitao sam ga, a Berber odgovorio: „Ivo Pogorelić, Goran Bregović, Rade Šerbedžija.“ Ne znam šta je na kraju bilo s tim filmom. Da li je snimljen uopšte. Uglavnom pristao sam da budem jedan od likova.“

Žarko Laušević

Vi i Žarko Laušević imate rođendane istog datuma. Jednom vas je dobro zbunio čestitajući vam rođendan. Doveo vas u nezgodnu situaciju ubedivši vas da razgovarate s vašim zajedničkim profesorom Minjom Dedićem. Toliko ga dobro imitira. Znam, niste Lauševićev PR…?

Javio mi se pre sedam dana iz Amerike, naravno, imitirajući profesora Minju Dedića i ovoga puta me nije prevario. Osetio sam da je Žarko i da me neće ubediti da pričam s našim profesorom. Obojica smo se smejali, a javio se zato što je tog dana zapravo bio 93. rođendan profesora Dedića. Prvo je zvao njega da mu čestita rođendan i ispričao se s njim, pa se onda javio meni kao Minja da bi me podsetio na njegov rođendan. Ispričali smo se malo o našim životima, o profesoru…

Jovan Ćirilov – Plava ptica

Mensur je nedavno ispričao i anegdotu u vezi s Jovanom Ćirilovom. Kad mu je rekao da želi da režira „Plavu pticu“, Ćirilov ga je dugo gledao. „Ponovio sam mu, a on je nastavio netremice da me gleda konačno rekavši „Znaš – predlog ti je bizaran. Radi to.“ Inače tekst za himnu predstave „Plava ptice“ je istoimena pesma, nastala slučajno, sasvim slučajno. Stihove je napisao Mensur u sitne sate jedne noći i pred spavanje ih telefonski izdeklamovao prijatelju Sanji Iliću. Njemu, kako kaže, nije bilo po volji što ga budi, ali je nešto kasnije Ilić probudio Mensura, pustivši mu demo snimak preko telefona – „Moj bog ima plave oči…“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari